Nema mnogo djece koja su djeca. Koja ne žure da odrastu, da bi roditelji vidjeli svoje snove na djelu

Piše: Enisa Selmanović-Salkić

Uvijek pričamo o izazovima koji su pred ženama, muškarcima, pa opet ženama i opet muškarcima. Niko ne priča o izazovima koji se stavljaju pred djecu.

Do treće godine mora tečno govoriti kineski s dijalektom iz provincije Jiangsu. Engleski i njemački se podrazumijevaju, to je počelo još dok se lijeno izležavalo u majčinom stomaku.

Do četvrte već počinje učiti svirati četvrti instrument. Još godina i bit će filharmonija.

Do pete je jahao konja i pobijedio na takmičenju. Trenirao košarku i bio na draftu NBA. Trenira tenis i već se čeka poziv za Roland Garros.

Do šeste je primabalerina baletnog ansambla Boljšoj teatra. Šampionka u sinhroniziranom plivanju. Ali, to je hobi, pa se ne pika.

S osam ima profile na društvenim mrežama, zna koja je bolja strana lica za selfie. Zna napućiti usne, ili izgledati kao prejaki i preljuti mafijaš u pokušaju. Sve u ovisnosti od spola, jelte.

Aha, škola. Iako nam je obrazovni sistem iz pretpotopnog perioda, moraju biti suhe petice. Moraju. Petice. Mora se biti u svim sekcijama, na školskim priredbama i bazarima, a likovni radovi jednostavno moraju biti na zidovima školskih hodnika.

I mora se magistrirati do 24. godine, jer roditelji imaju plan za svoje čedo.

I sve moraju i znaju. I moraju znati. Samo ne znaju biti djeca. Ustvari, znaju. Ali, nemaju vremena.

Jer, treba na sve stići. Na škole, hobije, sportove, pobjede, priredbe.

Treba stići roditeljske ambicije, a to ne može niko stić’!

Niko ne priča o tome šta dijete želi. Niko ne pita dijete šta želi. Može biti da generaliziram, ali prema onome što vidim u svijetu, a Boga mi i kod nas, nema tu ostvarenja dječijih snova.

Nema igre, poderanih koljena, razbibrige. Nema mnogo djece koja su djeca. Koja ne žure da odrastu, da bi roditelji vidjeli svoje snove na djelu.

Ja sam sanjala da ću biti Lepa Brena. Kakvi su mi bili snovi, dobra sam ispala. Naravno, san mi se nije ostvario. Jedna je Lepa Brena, pa mi je onda malo lakše.

Ali, činjenica je da su me moji roditelji pustili da budem dijete, da ih bjesomučno zlostavljam svojim pjevanjem, koreografijama i ko zna kakvim hororima koje sam im priređivala. Pustili su me da živim svoj san i da namaštavam kako ću jednog dalekog, jaaaako dalekog dana kada odrastem biti Lepa Brena.

Dok sam sanjala snove o estradnoj karijeri, uživala sam u djetinjstvu. Nisam imala ni brige ni pameti, ali imala sam razbijene noge, glavu, zguljene dlanove. U današnje vrijeme sve tragično opasne stvari, jer ne daj Bože da padne i zguli koljeno.

Engleski naučila gledajući filmove. U školu išla sama s ključem oko vrata. Išla na aktivnosti koje sam željela. Niko me nije tjerao ni da sviram klavir, ni da prestanem pjevati na četku za feniranje.

Nisu me hvalili pred rodbinom i prijateljima. Nisu me tjerali da radim išta, da bi se oni mogli hvaliti.

Pustili su me da budem dijete. I beskrajno sam im zahvalna na tome.

S druge strane, znala sam šta su moje obaveze. Škola, zadaća. Budi dobar drug (u to vrijeme smo svi bili drugovi i drugarice). Pomozi drugovima. Pomozi starijima. Pospremi svoju sobu. Vrati se kući u dogovoreno vrijeme. Ovo mi je bilo posebno tragično, ali Bože moj, preživjela sam.

Nisam na estradi, nisam Lepa Brena. Ali, radim ono što su me pustili da sama izaberem i uživam u tome. Ne osjećam se zakinuto, kao da mi fali djetinjstvo. Taj važan dio svakog života velikim dijelom me je oblikovao. Sve kasnije je nadogradnja.

Nisam izmorena tuđim očekivanjima koja ne mogu ispuniti. Nije mi uništeno samopouzdanje. Imam i nešto malo karaktera.

Pustite djecu da budu djeca. Da se igraju, da se razbiju. Da dobiju jedinicu. Da im likovni rad bude u skladu s njihovim godinama.

Ne morite ih školom. Ne morite ih savršenstvom i neostvarenim ambicijama.

Pustite djecu da budu djeca.