Maja Jurić, talentirana glumica iz Sarajeva, s trenutnom adresom u hrvatskoj prijestolnici, u svojoj dosadašnjoj karijeri odigrala je zapažene uloge kako u bh. tako i u stranim projektima. U djetinjstvu je bila opčinjena muzikom i crtanjem, a tek kasnije u nekim tinejdžerskim godinama, počela se angažirati i raditi na našoj kulturno-umjetničkoj sceni. U nastavku nam otkriva zanimljivosti iz svog života

Razgovarala: Indira Delić, foto: Edvin Kalić

Maja Jurić, talentirana glumica iz Sarajeva, s trenutnom adresom u hrvatskoj prijestolnici, u svojoj dosadašnjoj karijeri odigrala je zapažene uloge kako u bh. tako i stranim projektima. U djetinjstvu je bila opčinjena muzikom i crtanjem, a tek kasnije, u nekim tinejdžerskim godinama, počela se angažirati i raditi na našoj kulturno-umjetničkoj sceni. U nastavku nam otkriva zanimljivosti iz svog života

MOJ SAN SE OSTVARUJE

Kada ste shvatili da će gluma biti Vaš životni poziv?

– Iskreno, nisam imala baš neki jedinstveni “aha” trenutak. Nekako sam do tog shvatanja došla postepeno. Prvi odlazak u pozorište, i to u Kamerni teatar s tatom, bio je ključni trenutak. Gledali smo Aj Carmelu i bila sam očarana. Iako to tada nisam znala artikulirati, već sam se u to vrijeme igrala idejom da se bavim glumom. U početku sam bila opčinjena muzikom i crtanjem, a tek kasnije, u nekim tinejdžerskim godinama, počela sam se angažirati i raditi na našoj kulturno-umjetničkoj sceni, ponajviše na festivalima MESS i SFF. Na MESS-u sam imala priliku vidjeti proces pripreme pozorišnih predstava. Onako budalasto sam se zaljubila u glumu kada sam vidjela od čega se sastoji iza kulisa. Tad nekad sam shvatila da je gluma moj san i počela sam dugi put ka samoostvarenju. Prvi izlazak na prijemni ispit, iako neuspješan, samo je zacementirao tu odluku. Često sam padala i griješila na tom putu, ali svaki pad bio je nova lekcija koja me je samo gurala naprijed. Sada mogu reći da se moj san o glumi polako ostvaruje.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

– Nijedan ne nalikuje drugom! Zavisi od toga gdje radim, za koga i radim li za film ili pozorište. Čak i kada mjesecima radim na istom projektu nijedan radni dan ne nalikuje drugom. Nekada ustanem u 5.30 ujutro, počnem snimati u 12 i ostanem na setu do kasno navečer, a nekada ustanem u 11 i završim u 14 sati. Zavisi, dakle, od projekta i njegove organiziranosti. Jedino čega se mogu držati je neka vlastita rutina. Ako ne prespavam, ujutro obavezno uradim neku yoga rutinu. Uz doručak i kafu najčešće ponavljam tekst ili čitam vijesti. Onda se idem igrati, odnosno, idem na posao, jer rad ne doživljavam kao rad. Dužina radnog vremena mi zaista nije bitna, jedino što me može umoriti je besmisleno čekanje. Trenutno nemam stalni angažman, tako da radim na nekim vlastitim projektima koji su mi zanimljivi i koji me ispunjavaju, kao što su pisanje ili unapređivanje mog zanata kroz vježbe ili literaturu. Pored toga, trenutno se spremam za jedan duži projekt koji počinje krajem proljeća.

Od svih uloga, na koju ste najviše ponosni?

– Postoje uloge na koje sam više i one na koje sam manje ponosna. Ali, svaka od njih je sa sobom donijela nove lekcije i shvatanja o glumi. Zbog toga mi je svaki proces dragocjen. Među onima na koje sam naročito ponosna su Helena iz Euripidovih trojanki i moja prva filmska uloga Lena u filmu Mammejong.

Jeste li se pokajali zbog neke uloge?

– Ne. Iako postoje uloge na koje sam manje ponosna, čiji procesi su bili mučni ili teški, svaka od njih nosi svoju lekciju sa sobom. Svaka od njih je utjecala na mene i formirala me kao glumicu. Stoga se ne kajem. Iako mi je teško prihvatiti grešku ili poraz u trenutku, u konačnici sam sretna što se tako dogodilo. Greške otvaraju prilike za rast i učenje. Najveće greške sa sobom nose najveće životne lekcije.

Okušali ste se i u inostranoj produkciji. Kakvo iskustvo nosite s tamošnjim rediteljima i kolegama?

– Što više sakupljam radnog iskustva, to više shvatam da nije bitno gdje radite. Ono što je važno jeste da kao redatelj i kreativna ekipa imate dobru ideju i jasnu viziju. To vrijedi za bilo koga, bilo gdje. Tada rad postaje zabavan i kreativan za svakoga. Takvi projekti otvaraju mogućnost za igranje, druženja i razmjenu. Imala sam i dosta sreće, pa su većina mojih stranih produkcija bile dobro smišljeni i organizirani projekti.

OSTALA SAM VJERNA SEBI

Diplomirali ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kada analizirate studijsko vrijeme, kako je bilo?

– Na akademiji je bilo svega, smijeha, radosti, suza i bijesa. Mnogi kažu da te akademija rastavi pa sastavi i to je, definitivno, tačno. Tome bih dodala da ti akademija da alate kako da se ti sam rastaviš i sastaviš. Bilo je veoma iscrpno, fizički i psihički, ali istovremeno nam je davala onaj jedinstveni osjećaj zadovoljstva koji jedino dolazi uz težak i posvećen rad. Nema ništa bolje nego kada nakon semestra suza i frustracija ubereš plodove svoga rada. Akademija nam je pružila drugi dom. Njeni hodnici i ćoškovi su postali naši prijatelji i svjedoci naših padova i uspjeha. Vjerujem da gotovo svaki student koji izađe iz te zgrade gleda na akademiju sa sličnim sentimentom. Akademija i znanje koje sam tu stekla za mene su kamen temeljac koji mi omogućava da gradim svoj veliki san o glumi.

Studirajući, šta ste naučili o sebi?

– Tokom akademije sam postala mnogo svjesnija sebe i svoje okoline, a to je sa sobom, naravno, donijelo masu novih spoznaja. Sve one ne mogu stati u jedan članak. Jedna od njih je svakako da je OK biti ranjiv i krhak. Istinska ljudska ljepota dolazi iz toga. Također sam naučila artikulirati svoje osjećaje i braniti svoje razloge i ideale. Ukratko, naučila sam ostati vjerna sebi.

U kojem trenutku svoje karijere ste shvatili da ste na pravom putu i da nema povratka?

– U jednom trenutku tokom studija počela sam se veoma posvećeno baviti glumom. Imala sam profesionalne i studentske projekte, mnogo sam radila, a čak i kada nisam radila, radila sam na samounapređenju kroz literaturu ili vježbanje. Snimala sam bez iznimke i bez pardona svaki kasting koji mi je slala Anila Gajević, direktorica Casting i talent agencije Zona. Polako i uz mnogo strpljenja sam uz tu posvećenost dobila priliku raditi na nekim veoma lijepim projektima. Nadam se da će ih biti još.

Riskirate li previše?

– Zavisi u čemu. U nekim stvarima zaista imam tendenciju da previše riskiram. Nekada se pouzdam u svoju sreću, bacim kocku i nadam se najboljem. Često mi se desi da precijenim svoje sposobnosti, posebno u sportskim aktivnostima, pa me to izloži povredama. U posljednjih godinu dana se, doduše, trudim pouzdati u planiranje, a ne kockanje.

Na koju svoju osobinu ste posebno ponosni?

– Uvijek mi je bilo bezveze hvaliti se. To neka rade drugi za mene. Ali, eto, mislim da sam veoma snalažljiva. Rijetko naiđem na situaciju ili mjesto u kojem se ne mogu snaći.

Kome ne možete reći ne?

– Postoji lista od 10-ak ljudi iz moje bliže porodice i prijatelja kojima apsolutno ne mogu ništa odbiti. Šta god da njima zatreba, tu sam za njih. Naravno, i ta izjava ima neke razumne granice. Da od mene traže da opljačkamo banku, morala bih malo razmisliti (smijeh).

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

– Na novom projektu ću sigurno raditi duže vremena. Nakon toga bih voljela kupiti kombi s kojim bih mogla ići na razna putovanja. Prvo u Bosnu, a onda ostatak Evrope. 

BOLNE USPOMENE

Djetinjstva se sjećam kao veoma promjenjivog i uzbudljivog. U konačnici, ispunjenog avanturom, igrom, ljubavlju i pažnjom. Neke stvari su, naravno, bile tužne, druge sretne. Imala sam nepune dvije godine kada je rat počeo. Izbjeglištvo, prvo u Hrvatsku, pa u Njemačku, a potom smrt moje majke pri dolasku u Njemačku, ostavili su velike tragove na meni. Ali, uz ljubav i pažnju oca, bake, dede i tetki, koji su me svako na svoj način voljeli i odgajali, uvijek sam bila sretno dijete. Pamtim prvu vožnju biciklom s mamom i tatom, krađu jagoda i trešanja u Njemačkoj, ogrebana koljena, skijanje s tetkom, čitanja s dedom i mnoge druge lijepe trenutke, koje su mi omogućili porodica i prijatelji, unatoč mnogim teškim situacijama.

EKOLOŠKA OSVIJEŠTENOST

Majin stil života u proteklih nekoliko godina potpuno se promijenio. Najveća promjena je, definitivno, da živi ekološki i egalitarno osviješteno.

Najlakše je uprijeti prstom na druge ljude, izdvojiti njihove mane i uz to hvaliti sebe. Veoma je teško biti samokritičan i zapitati se “šta ja to radim, a da nije dobro?” U tu kategoriju komotno možete uvrstiti i mene od prije nekoliko mjeseci kada je vrhunac moje ekološke osviještenosti bio baciti bocu u kantu za smeće, a onda otići u market i kupiti plastiku zapakiranu u plastiku s plastikom. Kroz razne medije, poput literature ili dokumentaraca, shvatila sam koliko je taj način života štetan za okoliš i budućnost naše planete. Osjećala sam se kao da sam progledala i vidjela trag plastike i smeća koji ostaje za mnom dok hodam kroz život. Danas pokušavam s poštovanjem kročiti po zemlji koja me hrani. U skladu s tim veoma mi je drago što za ovo izdanje Ladies In magazina, između ostalog, sarađujemo s Lindexom koji je potpuno ekološki osviješten brend.