Irfan Ribić nedavno je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Rođeni Zavidovićanin još u djetinjstvu je otkrio svoju ljubav prema glumi igrajući predstavu u osnovnoj školi, a potom se pridružio Dramskom studiju u Centru za mlade u Zavidovićima. Da se uz veliku strast, ljubav i rad može doći do uspjeha, dokaz je ovaj talentirani 24-godišnjak koji iza sebe ima nekoliko uloga. Kako kaže, nema glumački uzor jer je najvažnije ostati svoj, te da svaki mladi glumac treba tražiti izazov u tome, jer zašto imati nešto dvoje.

Razgovarala: Ilma Jakubović

S perspektivnim bh. glumcem, čije ćete ime mnogo češće čuti u budućnosti, razgovarali smo o glumačkom pozivu, lijepim uspomenama sa ASU, kao i o planovima za budućnost.

Kada ste shvatili da će gluma biti Vaš životni poziv?

Krenulo je sve, ako ćemo tražiti ono zrno početka, u osnovnoj školi. Razred je pravio predstavu za festival na koji su išli. Ja sam iz zadnje klupe kao neki nestašni dječak ”dobacivao” drugarima dok su probali. Nastavnica bosanskog jezika mi je rekla da ja to uradim, ako već znam bolje. Radio se ”Jazavac pred sudom”, a moja uloga je bila David Štrbac. Iskreno, privuklo me je to što smo bili oslobođeni nastave i zaključna petica iz bosanskog jezika (smijeh). Na festivalu smo osvojili mnoge nagrade, a ja sam dobio nagradu za najboljeg učenika glumca. To je bio moj prvi dodir sa svijetom glume, zatim sam se pridružio Dramskom studiju u Centru za mlade u Zavidovićima i rezultiralo je upisom na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Foto: Blagojević Nikola/Spektroom

Kakva sjećanja nosite s Akademije? Šta smatrate da je najvažnije što ste naučili?

Akademija zahtjeva maksimalnu posvećenost, bivstvovanje i s te strane, prije svega, nosim radnu, pozitivnu atmosferu jer to zaista i jeste tako. Trebao sam diplomirati prije 6-7 mjeseci, ali sam iz nekih privatnih razloga, kako se u narodu kaže, razvukao. Imao sam period od par mjeseci kako nisam gotovo ništa radio, odnosno, nisam imao obavezu na Akademiji. Nevjerovatno je čudan osjećaj i zaista jedva dočekaš da budeš dio Akademije jer te nosi ta neka emocija, snaga i energija. Što se tiče nekih posebnih emocija bilo ih je zbog moje privatne priče, bolesti, i Akademija je bila dio toga. Volim reći da koliko god je bilo teško, gluma, Akademija, kolege i profesori su bili moj bijeg u neku drugu stvarnost, neki drugi život iz čega naprosto izlaziš kao pobjednik i to je sva ljepota ovog posla, odlazak u potpuno neki drugi svijet.

Foto: Privatni album

O čemu se radi u Vašoj diplomskoj predstavi ”Slavna Florens” i zašto se baš nju izabrali?

Često studenti na Akademiji koji diplomiraju, uzimaju glavne uloge. To je neki logičan slijed jer bi diplomska predstava trebala biti kruna četverogodišnjeg školovanja te pretežno biraju uloge koje žele igrati. Ja sam izabrao tekst ”Slavna Florens” u kojoj nisam glavna uloga. To je priča o najgoroj operskoj pjevačici ikada koja je napravila karijeru iako nije imala sluha, nije bila talentovana, ali je prije svega bila jako dobra žena. Mi ni u samoj toj mojoj diplomskoj predstavi nismo htjeli praviti priču najgoroj operskoj pjevačici iako je to možda rečenica koja ide ispod naslova. U suštini to je jedna topla ljudska priča i upravo zbog toga sam izabrao lik Kozma, koji je njen pijanista, jer mi je bio nevjerovatno privlačan s tog emotivnog aspekta koji često potenciram u svojoj glumi. Nije to samo priča o ženi koja ne zna da pjeva, to je priča o dvoje ljudi koji se zavole i izgrade tako lijep, topao ljudski odnos. Na kraju je to pobjeda ljubavi i na to smo stavili fokus kada smo pripremali predstavu.

 Imala sam priliku gledati Vašu diplomsku predstavu i sigurna sam da je to bio trenutak ispunjen emocijama i ponosom. Kakve Vas emocije prožimaju nakon završene Akademije?

Tokom boravka na Akademiji, što je skoro 5 godina, desile su se neke najljepše i možda neke najgore stvari. Bilo je trenutaka kada sam poželio pobjeći od Akademije, ali je ipak ljepota svega toga kada završiš. Čudan je osjećaj, iskreno. Po završetku predstave razgovarao sam s kolegicama iz predstave i nisam im mogao odgovoriti na to pitanje. Kroz glavu su mi prolazila pitanja – da li imam neku dozu odgovornosti, da li sam u strahu, da li sam sretan, nevjerovatan je osjećaj zaista. U neku ruku misliš da je kraj, a zapravo je tek početak nečega lijepog, nečega što si naučio tokom tih godina i sada to širiš i nosiš kroz svijet.

Možete li nam objasniti kako izgleda diplomski ispit na ASU? Kako se spremate za predstavu?

Na nama je sva organizacija, sami biramo tekst koji ćemo raditi i biramo saradnike. Ja sam bio u toj situaciji da se ne bavim nekim organizacijskim poslovima do te mjere, ali sam  morao organizovati producenta, scenografa, kostimografa, garderobera, mentore itd., ta neka, nazvao bih, gruba organizacija. Ono čemu sam ja težio, ako se mogu referirati za to, jeste da napravim predstavu koju ću igrati i poslije diplomiranja, da to bude nešto što je moje, čime mogu da se pokažem. Ne želim biti glumac koji sjedi i čeka, želim raditi jer drugačije u ovom poslu prosto ne možeš opstati. Glumac mora da bude živ.

Recite nam nešto više o dosadašnjoj karijeri, te na kojim projektima trenutno radite?

Pored predstava na Otvorenoj sceni Obala, igrao sam u kratkometražnim filmovima ”Majkino zlato”, redatelja Irfana Avdića i ”Ambis” redatelja Suada Hadžimehanovića, tu je i predstava ”Drugovi” – ispit kolege s režije u kojoj su bili uključeni studenti s likovne, muzičke akademije i ASU. Sve što sam radio, napravio sam u posljednjih godinu-dvije. Seriju ”Lud, zbunjen, normalan” snimao sam posljednjih par mjeseci i pored diplomske predstave, to je nešto najnovije. Što se tiče planova za budućnost, želim raditi više u nekoj nezavisnoj produkciji, kao što sam maloprije rekao, ne želim biti glumac koji sjedi i čeka.  Jednostavno, ako imaš priliku s kolegama i kolegicama napravite predstavu i predstavite se publici, prosto budućnost ovog posla vidim baš na tim temeljima. To mi je plan i ambicija i zaista ima nekih dogovora i planova da idemo u tom smjeru, pored diplomske predstave koju želim da igram što je više moguće.

Imate li neki angažman/ulogu koju ćete posebno pamtiti? Ili pak neku ulogu iz snova koje biste tek htjeli igrati?

Moj opus uloga nije velik, to je nekih 10-15 uloga. Nešto što ću posebno pamtiti s akademije je uloga na drugoj godini, Charles Aiken, stari djed od 60-ak godina iz naše ispitne predstave ”August u okrugu Osege”. Ta uloga je došla poslije cijele moje borbe i kada se krunisala neka vrsta moje pobjede, zaokruženo je bilo tom ulogom završetkom druge godine studija na Akademiji. To je nešto što ću posebno pamtiti, nešto što privatno volim iz čega nosim predivna iskustva, kako u smislu obrazovanja, tako i nekog ličnog zadovoljstva.

Velika želja koja se nije obistinila je jedan fantastičan tekst Vasilija Sigareva ”Zmijsko leglo”, što mi je čak i bila želja da se postavi za moju diplomsku predstavu, ali nekako se nije dalo. Dugo me već prati taj tekst i ta uloga i to je nešto što bih želio igrati. Ako bih izdvojio iz književnosti na svjetskom nivou, to bi bio ”Mletački trgovac” književnika Williama Shakespearea i uloga Shylock.

Koliko je značajno iskustvo da kao mladi glumac na samom početku karijere imate priliku da budete dio produkcije kakva je serija ”Lud, zbunjen, normalan”? Šta biste posebno istakli iz ovog iskustva?

U najkraćem smislu, to je jedna velika mašina. Ljudi u ovakvoj državi i u ovakvim okolnostima 11 godina rade projekat koji je prošao toliko generacija. Ja sam tu seriju gledao kao dječak i na kraju sam došao u tu situaciju da zaigram kao glumac što mi je velika čast i odgovornost. Što se tiče same uloge, ne smijem vam puno otkrivati.

Da li ste nekad morali promijeniti nešto na sebi zarad uloge, te da li ste spremni za neke veće promjene ukoliko to uloga bude zahtijevala?

Iskreno, nisam bio posebno uslovljavan. Iako sam bio veoma karakterističan po svojoj dugoj kosi, bilo je par stvari koje sam radio u pozorištu i na filmu gdje je trebalo da skratim kosu. Što se tiče novih promjena, to je zavisno od situacije, da li je opravdano, prije svega. Nebitna mi je ta finansijska pozadina, ali prosto mora biti opravdano, tako da u tom smislu posmatram neke postupke koje bih radio u svom poslu.

Šta biste savjetovali mladim glumcima koji su na početku studija ili onima koji tek žele upisati glumu?

Vrlo kratko i vrlo jednostavno – ne možeš se baviti ovim poslom ako to zaista ne voliš. Moraš biti spreman da ćeš u pozorištu provoditi 10-12 sati, ali je to zapravo ljepota ovog posla, bijeg u neki drugi svijet i ako nisi spreman do kraja ući u to nemoj se ni baviti ovim poslom.

Istrčali ste 15 polumaratona, da li imate u planu istrčati maraton?

Imao sam povredu i trenutno je u procesu sanacije, ali krajem godine imam u planu istrčati maraton.