Dva dana nakon što je pokupio stvari i konačno donio presudnu odluku, poslije godina provedenih živeći na relaciji između Nje i doma u kojem su ga čekale supruga i kćer, njegova supruga je banula u ured i napravila nezapamćen skandal bacajući dokumentaciju sa stola i histerično prijeteći kojekakvim besmislicama.

Piše: Suada Arnautović; foto: Muamer Kolar

Treći dan se na radnom mjestu pojavila uplakana kćerka s tvrdnjom da njen život i život njene majke nemaju smisla bez oca i supruga koji ih je tako iznenadno napustio. Navedeni događaj bi možda imao smisla da majka i kćerka nisu prethodno bile upoznate sa dugometražnom intimnom relacijom koju je On uspostavio sa Njom godinama prije. Ušuljala se u njihov život igrajući ulogu odane prijateljice i postepeno počela preotimati Njegovu pažnju. Uspijevala je ukrasti samo momente i situacije, jer je On napravio izvrsnu kalkulaciju: Ona je poduzetna, finansijski neovisna i sposobna zaraditi vrtoglave sume novca, ali i trajno nesretna u ljubavi. Vješto je iskombinirao odgovarajuću retoriku i uvukao je u limbo, u kojem Ona vegetira godinama osluškujući bilo kakav nagovještaj akcije koja bi potvrdila kako čekanje ima smisla i vodi ka raspletu situacije.

Četvrti dan se vratio u bračno gnijezdo, a Njoj je poručio kako mu je mnogo jednostavnije odreći se Nje, nego svog braka. Natrag u limbo, Ženo.

U odnosu prema muškarcima žene bi se mogle podijeliti u dvije vrste: žene koje žele muškarca i žene koje žele komoditet koji dolazi u odnosu sa muškarcem. Šta se zapravo dešava u situaciji kada žena koja želi muškarca dijeli tog muškarca sa ženom koja želi komoditet? Ko u tom odnosu, zapravo, profitira i dobija sve na pladnju?

Čak i kada volimo neku osobu do besvijesti i kada ljubav djeluje kao nešto najbolje što nam se moglo dogoditi u životu, potrebno je sakupiti snagu i otići iz odnosa koji  dovodi do ludosti, zbog kojeg postaješ „Žena na rubu živčanog sloma.“ Ta se snaga ne nalazi u pogledu na iznos bankovnog računa ni u pogledu na Njegovu povremenu fizičku blizinu, već u pogledu na računicu koja će anulirati sve one momente koje u glavi doživljavamo kao lijepe uspomene. Ne živi se od uspomena, Ženo. Ljubav nije ni kalkulacija, ni čekanje, ljubav je, prije svega, kada se zauzmeš za sebe i ne pristaješ na kompromise koji idu nauštrb tvoje duše.

”Mislim da sam znao kako postupati sa tobom, onda davno nekada, dok nisi odlučila da mi sažvačeš srce, ispljuneš i nagaziš”, piše mi bivša ljubav. Ponosna sam na tu davnu ljubav, ostavljenu negdje u pukotinama prošlosti, ali ne na način da žalim za provedenim vremenom ili izborima koje sam napravila. Ponosna sam jer sam i u mladalačkom periodu cijenila svoje vrijeme, najbitniji resurs, i birala da ga dijelim sa osobom koja će utjecati na moj razvoj. Čak i negativne stvari, kardinalne greške, tištenja, stresovi, razlomljena i sažvakana osjećanja, bila su produkt iskrene emocije i otvorenog pristupa stvarima. Znali smo prepoznati vrijeme kada treba da se udaljimo, ali se nismo plašili iskrenosti i emocija. ”Nemoj dozvoljavati da te bilo ko tlači, sputava i stavlja na čekanje zbog svojih nesigurnosti i hirova”, nastavlja moj glas iz prošlosti. ”Sjećaš se kako sam te snažno volio, bio spreman na sve, zaljubljen u tebe potpuno, iskreno bez bilo kakve kalkulacije? Nemoj pristajati na ništa manje.”

Možda „Žena na rubu živčanog sloma“ nema svoj glas iz prošlosti koji bi je u retrogradnom Merkuru podsjetio na razliku između vrućeg i mlakog, na činjenicu da sjajiš kada goriš. Ako već u ljubavi ne sjajite oboje u vatri, Ženo, ti moraš biti ta koja će zasjati i izgorjeti do pepela i pretvoriti u prah sve ono što ne ispunjava pukotine tvoje duše, što te ne grije svaku noć, što ne ispunjava prazan prostor svojom prisutnošću, čak i kad nije fizički prisutno. Jedini rub na koji nas ljubav smije dovesti je tron, jer je prava ljubav svojevrsna monarhija. Sve ostalo je mlakost prepuna utješnih nagrada. Ne garantujem da je lako napraviti rez, dapače, isprva imaš osjećaj da padaš u rupu bez dna trčeći za bijelim zecom za kojeg nisi ni sigurna da li je stvaran, pa se nađeš u nekom čudnom prostoru u kojem se vrijeme isprepliće. Zatim su tu naleti samosažalijevanja i melanholije, pa lažni osjećaj usamljenosti i beznađa, pa teret godina i loših iskustava. Naposljetku, godine su samo broj. Onog trenutka kada se ujutro probudiš i nemaš snage započeti iznova, okrenuti novu stranicu ili čak početi pisati novu knjigu, već si prešla sve rubove, Ženo, brojala dvadeset i pet ili četrdeset i pet godina. Loša iskustva uvijek možeš pretvoriti u nauk i motivaciju i kasnije sve baciti u zaborav.

”Koliko si muškaraca morala zaboraviti?”, ljubomorno pita Ivan Pepu u dijalogu Almodovarovih ”Žena na rubu živčanog sloma.”

”Isto onoliko koliko ti žena moraš da pamtiš”, drsko odgovara Pepa.