Na početku ove, pete po redu u serijalu priča o freelancerima u BiH, čitatelje i čitateljice molim da mi oproste na maloj privatizaciji prostora u uvodu ovog intervjua: kada biste me, kojom zgodom, pitali koji bi me odgovor na pitanje djevojčicama u Bosni i Hercegovini „Šta želiš biti kad porasteš“ najviše obradovao, među prvih pet bi bilo „Želim biti kao Ornela Čolić“

Razgovarala: Najra Krvavac Perišin

Hrabra, rječita, radišna i predana cilju. Ciljevima, tačnije. O sebi, Ornela kaže je jedina osoba koju posjeduje, što podrazumijeva i da joj mnogo znači, ali i da joj užasno ide na živce. Rodila se 1980. godine u Sarajevu. Školovala se, od početka do kraja, u rodnom gradu: Druga gimnazija, a potom i ASU, Odsjek za dramaturgiju. Ornela je dramaturginja, scenaristica, blogerica, aktivistica, organizatorica i ostale potrepštine koje iskrsnu tokom rada na  nekom projektu. Ona je i mama dvije individue koje prestrašno voli i koje crpe svu njenu pamet i energiju koju ima. Supruga je, veli, jednoj pregenijalno predivnoj osobi koja je njen oslonac, prijatelj, partner i mentor i zahvalna je na njemu. Kao i on na njoj, jer naravno ona je uvijek upravu.  Nikad nije rekla da je rođena Sarajka već ponosna Herka, jer njena mama Hercegovka je njena heorina.

Trenutno radi kao freelancer na projektima osnaživanja žena u radu i prevenciji nasilja u porodici, ostvarenju porodiljinih naknada i borbi protiv vjetrenjača u čemu joj pomažu talentovani srednjoškolci i daju joj vjetar u leđa kad god pomisli da ne može više ili da nema smisla.

Kako se dramaturginja obrela u freelancerskim vodama?

Kako si, i zašto, odlučila raditi kao freelancer?

Ne volim ne raditi. Uvijek sam imala tu neku suludu radnu etiku i hrpu ideja u glavi koje su morale van. Još dok sam studirala radila sam na projektima, predstavi i performansima u NPS i Sartr-u. Ali, nažalost, počela sam sve manje raditi kao dramaturginja i sve više kao organizatorica, asistentica. I onda dođete u godine kada Vam „pukne film“ i odlučite ne ovisiti o pozivima drugih da radim na njihovim projektima, predstavama ili sporadičnim angažmanima pisanja scenarija. Osoba kao ja, sjedne i shvati da hobi, pisanje bloga i aktivizam, borba za ženska prava, ono što najviše volim i radim kada želim da se opustim ustvari pretvorim u svoj primarni posao. I eto tako, u 35 godini života postajem freelancer, osoba koja radi svoje projekte, predstave, scenarija i nastoji zaraditi i mijenjati stvari.

Među najradišnijim si freelancerima u BiH. Kako, zapravo, izgleda tvoj radni dan?

Suludo! (smijeh) Pretpostavljam da tako izgleda svaki dan svakog freelancera. Spavanje do podne i slobodni vikendi, uzimanje odmora kad poželite su odlike uspješnih biznismena/ki, ne i freelancera, kako neki to misle. Buđenje je obično oko pola 7h ili 7h (jutro pred konferencije ili događaje koje organizujem i u 6h), ide doručak i spremanje djece u vrtić, školu ili to muž preuzima i ja trčim na sastanak sa partnerima, klijentima ili panelisticama te dogovaram prostor za event koji očekujem/organizujem. Onda ide pisanje teksta na blogu, promocija eventa na društvenim mrežama. Ako ima neki intervju za uraditi idem i to obavezno. Ovih dana (mart, op.a.) pored pripreme konferencije sam uporedo radila i pripreme za premijeru predstave u jednom sarajevskoj srednjoj školi i tome se radujem kao malo dijete. Kad smo kod djece, prije dolaska kući muž ili ja uzimamo djecu i onda ide vrijeme posvećeno samo njima. Posebno ako ujutro nismo imali vremena da se, kako to moj sin kaže „gvanjimo“ (gnjavimo/mazimo). Čim zaspu, ide provjera mailova i uređivanje sadržaja na blogu, društvnim mrežama i pripreme za sutra.

Misliš li da je moguće radni vijek provesti bez vezivanja radnim vremenom „od 9 do 5“ u Bosni i Hercegovini?

Naravno. Da ne mislim ne bih to ni radila. Iako, da budem iskrena dobivši otkaze nakon što sam zatrudnila prvi put, pa onda i drugi put sam odustala od traženja posla od 9 do 17, jer sam morala djecu, i zdravu i bolesnu, ostavljati ili u vrtić čitav dan ili sa sestrom, mamom. Takav pritisak i toliki boravak van kuće za ljude koji ne cijene tvoj rad i zalaganje, za njihovu firmu mi je vrijeđao intelekt. Drugi put otkaz, jer je dijete previše bolesno i ja previše izostajem, bi i budali bilo dovoljan znak da freelance je moja jedina opcija.

Kako vidiš scenu freelancera u BiH?

Nije jednostavno. Ima puno fondova, donatora i ulaže se putem konkursa, ali bez truda, zalaganja i ponavljanja i pokušaja do besvjesti nećete daleko dogurati. Sve ideje koje realizujem su moji uspjesi i vrlo sam sretna i ponosna. Ali sve fascikle koje leže u kući bez podrške ili su odbačene me bole, jer sam uvjerena da ima malo više sluha, posebno od institucija kod nas, freelance bi bila prva opcija mnogih ljudi koje i sama poznajem.

Šta su prednosti, a šta su – po tvom mišljenju – izazovi ovakvog rada?

Neizvjesnost da li će projekat „proći“, da li ćete imati podršku partnera u projektu, naći sve što Vam treba i da li će oni koji trebaju prepoznati kavlitet rada i da li će Vaša poruka dospjeti do onih do kojih bi trebala su izazovi. Ali taj adrenalin je i glavni pokretač i prednost ovog posla. Radite beskrajno puno, ali Vam se i beskrajno puno vraća. Vi ulažete svoje vrijeme za svoje ciljeve, uvjerenja i svoj rad i trud, kao i znanje da bi uticali na društvo, promijenili način razmišljanja, stvorili nešto novo i dali svoj pečat u polju u kojem djelujete. E to je privilegija ovog posla.

Da li honorarima „popunjavaš kućni budget“ ili si zapravo finansijski samostalna od ovakvog rada?

Iskreno, zavisi od projekta do projekta. Nekad radim jer je gušt i nisam adekvatno plaćena novcem, ali krajnji produkt ili aktivizam prevlada i jednostavno moraš nešto uraditi od srca i reći okej idem uživati beskrajno, a sljedeći put misliš na finansije malo više. Ali, sve u svemu finasijska nezavisnost za većinu žena u BiH je bajka i to me pogađa i na sve načine volim što više upućivati na mogućnosti kako da to ostvare i omoguće sebi ekonomsku nezavisnost.

Porezi na dohodak freelancera: šta je tvoje mišljenje o ovoj temi? Da li freelanceri koji ostvaruju ugovore izvan BiH trebaju plaćati poreze u zemlji, šta misliš o retroaktivnim porezima i koliko freelanceri imaju podršku zvaničnih institucija?

Koliko sam ja upućena Predstavnički dom Parlamenta FBiH prihvatio je Nacrt zakona o otpisu poreznih dugovanja fizičkih lica rezidenata Federacije BiH koja su ostvarila prihode iz inostranstva. To je samo trenutna pomoć koja ne znači dugoročnu pomoć freelancerima već samo upozorenje da ubiranje poreza tek nastupa. Ja podršku tek očekujem pa kad je i dobijem moći ću reći da je ima. Do sada je nisam imala i vrlo malo ljudi koji se bave sličnim poslom, a da ih ja znam, su bili u prilici dobiti pomoć institucija. Sve je to vrlo simbolično, ako se uopšte radi o novcu, a tapšanje po leđima u ovoj vrsti rada je više savijanje kičme nego pomoć.

S kim najčešće radiš, koju vrstu poslova, i kako dolaziš do ugovora?

Moj fokus su ženska prava i ostvarivanje osnovnih prava n arad, porodiljni dopust, osnaživanje žena kroz medije i zaštita žena u radu i porodici. Ja sam vrlo dobra u „imanju ideja“ J i pisanju projekata, organizaciji te pisanju. Tako da se na te poslove najviše fokusiram. Najviše posla radim sama, a poslovne partnerice su mi aktivistice, novinarke, stručnjakinje u raznim društvenim sferama, akademske profesorice, nastavnice, PR. Ugovore dobijam putem konkursa i prijava na iste. To su uglavnom strani ulagači i investitori odnosno donatori. Još, kako sam već rekla, nisam imala podršku institucija domaćih, a čim se i to desi ja ću biti presretna.

Ako bi mogla birati između jednog, zvaničnog ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa svim što takav ugovor prati i posla/poslova i načina na koji to sada radiš, za šta bi se odlučila?

-Već sam se odlučila i nisam se pokajala. Imala sam ponude i da radim part time poslove na ugovore o radu i onda obećanja da ću biti zaposlena na neodređeno, ali mi se činilo da mi je to veći rizik nego posao koji trenutno radim. I bojala sam se da će me takav način rada ugušiti kreativno, organičiti moje ciljeve i želje. Ovako ako i pogriješim uradila sam to sebi i svom projektu ili događaju ili scenariju i sama snosim posljedice bez bojazni od sankcija nadređenih ili stresa u smislu koga ću oštetiti ili čiju poziciju ću ugroziti.

Misliš li da postoji dovoljno posla za sve koji se odluče na freelancing?

-Kada radim sto sati dnevno čini mi se da posla ima preko glave i da bi svi trebali biti freelanceri. Ali dok čekam da li će novi projekt proći i to se ne desi onda je sve crno i pokrijem se dekom preko glave mrmljajući kroz zube zašto mi je ovo u životu trebalo. Nikom ne bih preporučila jedno ili drugo, jer tu odluku svako treba donijeti za sebe. Stojim uz svoju bez obzir na padove kojih mora biti u obje vrste poslova. Samo ovaj moj je meni najdraži i ne bih ga mijenjala ovako blesavog i izazovnog.