“Već u četvrtom osnovne moji su pismeni radovi ostavljali bez teksta nastavno osoblje, ma kako to glupo zvučalo, čitali su ih đacima u starijim razredima, u zbornici. I tako, prerano napraviše od mene neko čudo od djeteta”

Razgovarala: Indira Delić

Nura Bazdulj-Hubijar, književnica koja ima umijeće da toplinom riječi počne topiti ljudska srca, svojim djelima osvojila je široku čitalačku publiku, dok su njene knjige uvrštene u školsku lektiru, prevođene na desetine stranih jezika, a tekstovi su također dio literature za studente i profesore na Harvardu.

Nura je rođena u malenom idiličnom selu koje je pripadalo općini Foča. No, tu se veoma malo zadržala. S roditeljima, sestrama i bratom, kada je imala tri godine, seli se u Sarajevo. Kaže da je imala lijepo, bezbrižno djetinjstvo. Živjela je u svijetu mašte, koja je imala nezamislivu moć. Nije bilo trke, frke. Nije bilo stresova, bolesti nekog bliskog… Sve se činilo kao pjesma, čitav život.

Nakon završenog Medicinskog fakulteta odlazi u Travnik na ljekarski staž. Plan je bio po završetku istog vratiti se u Sarajevo. Međutim, tu je sudbina uplela svoje prste. Nura je u Travniku pronašla ljubav svog života, svog Saliha. Imali su ljubav koja je nalikovala onim iz bajke.

 Vrijeme u meni

Po vokaciji ste ljekar, otkud u svijetu spisateljstva? Šta Vas je potaklo na pisanje?

– Zapravo, ja nisam željela studirati medicinu. To je bila želja moga oca, meni bitnija od vlastite. Studirajući sam je zavoljela. A, na pisanje me zapravo ništa nije potaklo. Sve je krenulo nekako spontano, slučajno, ne znam. Već u četvrtom osnovne moji su pismeni radovi ostavljali bez teksta nastavno osoblje, ma kako to glupo zvučalo, čitali su ih đacima u starijim razredima, u zbornici. I tako, prerano napraviše od mene neko čudo od djeteta. Srećom, nisam od onih kojima bi to nešto značilo, ni koji bi to shvatali ozbiljno. Igrala sam se. Samo sam živjela, radovala se običnim malim stvarima, uživala s dječacima igrati klikera, verati se po drveću. I čitati, čitati, čitati.

Imate li određeno vrijeme kada pišete, stvarate?

– Kad je u pitanju vrijeme koje se mjeri satom, ne, nikad. Presudno je, uvjetno kazano, vrijeme u meni. Pisala sam samo onda kada sam morala istresti iz sebe neku muku, gorčinu, tugu, kad sam naprosto morala sebi dati oduška. Zbog sebe, da mi bude lakše. Valjda je to razlog što sam kasno počela objavljivati, što se nisam rano suočila s bolom, tugom, gubitkom. Prvi roman, Ruža, objavljen je kad sam imala 39 godina. Uh, pade mi na um kako bi bilo super da nisam nikad…

Omiljeni ste među čitalačkom skupinom. Djeca, mladi, ali i oni stariji Vas veoma poštuju. Kritičari o Vama pričaju u superlativima. U čemu je tajna?

– Ne bih ja o tome. Želim samo reći da sam u sve ovo ušla bez ikakve ambicije, nikad, ali bukvalno nikad ne razmišljam hoće li se nešto što pišem dopasti drugima. Kao i u svemu što čovjek radi, plod njegovog rada se nekome užasno dopada, nekom manje, nekom se ne dopada. I to je tako ljudski. Ipak je dobar osjećaj imati malu armiju ljudi svih dobi koji vole ono što radite. Koji osjete da to radite s ljubavlju, najbolje što možete.

Vaše police krase brojne nagrade i priznanja. Za koju Vas vežu najljepša sjećanja?

– Da, ima ih baš puno. I relevantnih književnih nagrada i značajnih priznanja. Osobitu nježnost osjećam prema kipiću Malog princa koji sam dobila u oktobru 2018. Za doprinos u književnom stvaralaštvu za djecu i mlade. Druge nagrade su samo došle, ovu sam željela. Valjda što prema romanu „Mali princ“ imam gotovo pseudoreligijski odnos. Bila sam djevojčurak, zaćorila se u nekog lika, ono – mislila da više od toga ne može. Jedan dan ga vidim s drugom curom koju sam znala. Sjede na klupi, opada lišće u svim bojama spektra, miholjsko ljeto, Vilsonovo šetalište, romantika, a meni se svijet srušio. I zamrzila curu ni krivu ni dužnu. Ona nije imala pojma, ni taj lik nije imao pojma šta je u mojoj glavi. Jedan dan me ona pita volim li Malog princa. Kažem da nisam ni čula za njega. Odvede me ona svojoj kući, stanovala kod stare pravoslavne crkve na Marindvoru, i pokloni mi Malog princa. Ja pročitam knjigu, nju zavolim još više nego prije, a od tad Mali princ postaje moja ikona.

Vaše rečenice prožete su posebnim emocijama. Knjigu Ljubav je sihirbaz, babo počeli ste pisati na dan kada ste izgubili majku. Roman Ima te počeli ste pisati šest dana nakon smrti supruga. Odakle Vam snaga za pisanjem u tako teškim trenucima?

– Ma nije to snaga. Daleko je od snage. Samo očajnički pokušaj da sačuvam razum. Ne život, u takvim situacijama je nebitan. Ali razum je sve. Zbilja s najviše lakoće pišem kad se bukvalno i doslovno slamam, kidam na fragmente koje poslije treba spajati, a pisanje dođe baš kao ljepilo kojim ćemo ih lijepiti. Oba ta romana su nastala neposredno nakon preteških gubitaka od kojih nikad neću ozdraviti. Sihirbaza sam pisala prije 25 godina, počela istoga dana kada je poginula moja dobra majka. Samo dvanaest sati nakon toga. Ima te sam započela u kasnim noćnim satima 22.12.2017., sedam dana nakon što su mog Saliha odnijeli u bolnicu. Sutradan je otišao zauvijek. Prebolno je svakom živom stvoru izgubiti majku. Ali, prošlo je dosta godina. Razdiruća bol je prošla, ostala tuga blaga kao mlijeko. Nedavno se napunilo 13 mjeseci od kad je Caki otišao, ja ga još čekam, još mu se nadam. Golema je, pregolema tuga izgubiti prvu, posljednju, jedinu ljubav, sve u jednom čovjeku. Koliko znam, u cijelom svijetu je to jedinstven način pisanja romana. Naime, pisala sam ga direktno u prozorčić na Facebook profilu, ne misleći ništa, pogotovo ne da će to jednom biti knjiga, najljepši spomenik i njemu i našoj ljubavi. Tu ranu vrijeme neće nikad izliječiti. I neka neće. To je meni najljepša bol. Jedino mi ona govori da sam još živa. Na njegovom spomeniku je, između dva jednostavna bijela nišana, mermerno srce na kome su iste riječi kao i na knjizi – Ima te!

Koja knjiga je promijenila Vaše svjetonazore?

– Moji svjetonazori su formirani davno, od kad sam počela misliti svojom glavom. Ništa ih ne mijenja. Dosljedna sam i svoja u svakom pogledu.

Mostovi među ljudima

Svi volimo imati vrijeme za sebe. Šta Vas to čini sretnom, a ne spada u kategoriju obaveza i dužnosti?

– Zapravo me više ništa ne čini sretnom. Ima trenutaka čiste, nepatvorene radosti. To su oni vezani za moju djecu i moje unučice. Naravno, i zeta i snahu.

Ko je Vaš najveći kritičar u porodici?

– Moja Šejlica, kćerka mamina.

Kojim životnim vrijednostima ste učili svoju djecu?

– Svim onim koje se danas smatraju zaboravljenim, ponekad sramnim. Poštenju, poštovanju, prijateljstvu, vjernosti, povjerenju, svim stvarima koje zapravo nisu stvari, ali čovjeka čine čovjekom.

Kakva ste nana?

– Blesava. Valjda su sve nane takve. Divno blesava. Jednom srednja unučica, Nina, onako sva raznježena i mazna se rasteže u maminom krilu i pita: “Znaš li ti, mama, koiko te voim?” Šejlica se sva topi od miline, pa kaže: “Koliko, srećo?” “K’o nanu”, kaže Nina.

O čemu još uvijek učite u životu?

– O svemu. Imam puno godina, a svaki dan sam svjesnija koliko malo znam.

Kakvim književnim pričama biste se voljeli posvetiti u budućnosti?

– Zapravo sam ja cijeli svoj život, time i pisanje, investirala  gradnju mostova među ljudima. Nažalost, uspjela sam izgraditi samo neke mostiće, a upitan je i rok njihovog trajanja. Dala bih ne znam šta kad bih mogla sagraditi neki čvršći most od čovjeka do čovjeka.

Žuti list

– Mislim da je presudna za sve što je slijedilo u tom segmentu moga života, baš ta pričica za pismeni kada sam imala deset godina. Naslov je bio Žuti list priča. Čitana je bezbroj puta, mnogo je suza proliveno slušajući monolog umirućeg lista.

CITATI

“Ako vaša djeca kad čuju riječ – poštenje – pomisle na vas, život vam je imao potpuni smisao”

“Ako je neko dobar čovjek, ne mogu ga učiniti lošim ni zla vremena ni zli ljudi.”