Podrška je svuda oko nas i dolazi u raznim oblicima za koje nismo ni znali da postoje

Piše: Marijana Klapić, lifecoach

Marijana Klapić istinski vjeruje u ljude i u to da svako od nas u sebi nosi mnoštvo vrijednosti koje je neophodno da živi u punom kapacitetu. Biti podrška na nečijem putu ličnog razvoja za one koji se na to odluče za nju je svojevrsna privilegija i zadovoljstvo otkrivanja prostranstava mogućnosti.

Ljubav i entuzijazam prema pozivu životnog trenera proizašli su iz želje da svoje znanje i iskustvo podijeli s drugima, a sve u svrhu boljeg, ljepšeg, zadovoljnijeg bića ponaosob.

E-mail: marijanaklapic@yahoo.com

Svi mi u životu barem jednom osjetimo nedostatak podrške, pod uslovom da smo prije toga jasno i decidno definirali šta to tačno za nas znači!? Imati podršku i biti podržan.

To može značiti svašta, zavisi od nas samih, naših potreba, situacije, onoga što radimo u tom trenutku, gdje se tačno nalazimo… Veoma često to znaju da budu i neke stvari koje nisu baš opipljive, ne možemo ih dotaći, vidjeti. One znaju biti skrivene, tako da samo pravi znalci imaju tu sposobnost da ih osjete. Da, one se često mogu samo osjetiti!

Lijepa riječ, neka pjesma, neki dodir preko ramena, stisak ruke u nama budi osjećaj ugode i saznanja da nismo sami, jer mi nikada nismo sami u onome što radimo i kuda idemo.

Meni se, ipak, u jednoj situaciji činilo da jesam! Na putu razvoja i promjene koja se događala sa svim onim šta sam radila mislila sam da sam sama. Ovo se ne odnosi na moje najbliže, na moju porodicu, već na područje na kojem sam radila. Za mene je to značilo da sama moram da osmišljavam, kreiram, razmišljam gdje i na koji način da sprovedem ideju u djelo. Da ona dobije tačno onakav oblik koji sam zamislila.

A onda jednog dana naiđem na sliku koja je kružila po društvenim mrežama… Na njoj je pisalo – NAJBOLJI OSLONAC U ŽIVOTU JE ŠANK! Možete li zamisliti kako bi to izgledalo da je šank jedino na što imamo u životu da se oslonimo!? No, kad malo bolje razmislim, nije to tako ni loše. Barem je stabilan, čvrst i neće se izmaknuti pod težinom našeg pritiska i tereta koji nosimo!

Nedugo nakon toga pročitam kako je jedna moja poznanica odrastala bez najvažnije podrške koja je čovjeku potrebna, a to su njeni roditelji. Odrasla je bez oba roditelja, sve svoje uspjehe, padove, ostvarene snove nije mogla dijeliti s njima niti su oni njene strahove i bojazni mogli barem malo ublažiti svojim čvrstim zagrljajem kako samo roditelj zna! Za mene je to bilo strašno! Nezamislivo! U jednom trenutku pomisliš i počneš da razmišljaš o tome šta, ustvari, sve imaš u odnosu na druge. Međutim, iz njene priče se moglo zaključiti da je podrška koju je trebala dolazila u raznim oblicima.

Zaista, podrška je svuda oko nas i dolazi u raznim oblicima za koje nismo ni znali da postoje. Podrška dolazi u ljudima koji te okružuju, koji te pozovu da naučiš nešto novo onda kada si se samo na nekoliko dana prije poziva pitao kako ćeš to da savladaš. Podrška dolazi u svakom savjetu, jednoj tako jednostavnoj rečenici koja te izbaci iz cipela da se zapitaš pa šta sam ja to dosada mislio i u šta sam ja to gledao!

I onda još jednom dobijem jasnu potvrdu da biti otvoren znači prepoznati i primijetiti sve te znakove na putu koji nam daju tako jasne odgovore. Sposobnost i odgovornost njihovog primjećivanja je na nama. Na nama je da utišamo svoj um, da se malo izmaknemo i izdignemo na nivo na kojem možemo i imamo sposobnost da ih pročitamo.

Jer ti znakovi nose jednu za nas važnu poruku, poruku iz budućnosti, koja glasi da je sve uredu.

(Pro)budite najbolje u vama!