Nježne i neizbježne. Ima ih na svakom koraku. Prava pošast. Uspješne, hrabre, jake, odvažne. Sve samo ne slabe. I tako koračaju one odvažno s vjetrom u kosi, grudima u vis, sjajem u očima. Kada koračaju, zemlja puca. Jaki bježe glavom bez obzira. Zavlače se po ćoškovima i vrebaju svaki njihov uspjeh da ga pretvore u neuspjeh. Pa ih slabije plate. Ili im ne daju da napreduju. Ili im objašnjavaju gdje im je stvarno mjesto i koliko dug treba biti lanac kojim su svezane za kuhinju.  I tako

Piše: Enisa Selmanović-Salkić

Popularna je pretpostavka da se žene generalno oslovljavaju kao nježniji ili slabiji spol. Jer nekada je neko nekome dao pravo da za ovog drugog kaže da je slabiji. Jer je ovaj prvi išao iz pećine i lovio medvjede za bunde i jelene za večeru. Ovaj drugi, slabiji, mogao je samo ostati i čuvati pećinu, čeljad i vatru.

Ako je ovaj prvi propustio kojeg medvjeda, pa se medo opušteno zaputio prema pećini, onda onaj slabiji što je ostao mora učiniti nešto. Rasplakati medvjeda nekom tužnom pričom. Slomiti mu nokat. Nježno ga zamoliti da odšeta u šumu. I na ostale slabe načine odbraniti ognjište od predatora. Jer nije medo, nego predator. Tako se zvalo u taj vakat. Neki put je medo otišao plačući, neki put je ostao. Ali, Bože moj. Sudbina.

Uglavnom, nije medo kriv. On je kolateralna šteta. E, onda se izašlo iz pećina, skupilo se nekog blata i slame, koji kamenčić i eto ti naselja. Nema više pećina, slabije su još slabije. Jer na pećini nije bilo vrata koja bi zaustavila medu, sad su tu i vrata koja se jednostavno zaključavaju i medi nema prolaza.

Ima vrata, nema mede, kičma još savijenija. Svi sretni.

Dokopasmo se i ozbiljnog civilizacijskog napretka. Pa struja, pa auta, pa zgrade. Počelo se pisati, počelo se čitati. Ovi što su lovili, sad ne love, ali žive od stare slave. Može im se. Jači su.

Ove što su čuvale vatru, sad zavrnu radijator. Počele čitati. Pa, naravno kad imaju viška vremena. Kako su počele čitati, nastadoše problemi. Jaki se pobuniše, slabi uzvratiše udarac. Prošli mjesec smo proslavili praznik u to ime. Bio je to fajt kakav se ne pamti i jaki su konačno priznali poraz. Negdje jesu, negdje nisu. Ali, fajt je bio uspješan.

Mnogo godina kasnije, civilizacija doživljava katarzu. Napredak je – nema dalje. Sloboda je u zraku. Nije politički korektno reći da je neko slabiji. Sad je moderno reći da je nježniji. Jer kako drugačije upakirati da je neko slab. Nije slab. Nježan je. Kad je slab slomi se. Kad je nježan – nježno se slomi. A, to ti ga dođe na isto, ako mene pitate. Lom je lom. I slom je slom.  Ah da, medo se ne dira ni pod razno.

Uglavnom, nježnijih ima na sve strane. Idu u prodavnicu i nabavljaju hranu – dakle, sad i love. Idu na posao i rade. Slikaju, pjevaju, pišu.

Uspjeh im se ne oprašta. Jer ne mogu same, nježne su. Uvijek je neki jaki iza njih. Ili ispod. Ili iznad. Ako nije tako, nego su (gluho bilo) sve stekle vrijednim i predanim radom i trudom (i partijskim zalaganjem), onda zapostavljaju majku, oca, muža, djecu, komšiluk, praznike, pitu, bamiju i ostale tekovine našeg društva.

Neke pate zbog takvog stava okruženja, a neke ne patimo. Patnja je precijenjena i deplasirana. Posebno ako je uzalud.

Elem, nježne i neizbježne. Ima ih na svakom koraku. Prava pošast. Uspješne, hrabre, jake, odvažne. Sve samo ne slabe. I tako koračaju one odvažno s vjetrom u kosi, grudima u vis, sjajem u očima. Kada koračaju, zemlja puca.

Jaki bježe glavom bez obzira. Zavlače se po ćoškovima i vrebaju svaki njihov uspjeh da ga pretvore u neuspjeh. Pa ih slabije plate. Ili im ne daju da napreduju. Ili im objašnjavaju gdje im je stvarno mjesto i koliko dug treba biti lanac kojim su svezane za kuhinju.  I tako.

Borba nije završena. Ni blizu. I ne treba biti. Borba je uzbudljiva. Čini nas boljima. Traži da se dodatno trudimo. Da vrebamo kao mačke. I uhvatimo trenutak kada naiđe. Ili ga stvorimo, ko će čekati.

Pažljivo izaberite stranu na kojoj ćete stajati. Jer kada izaberete, tu ste. Nema nazad. Odlučite da li želite lanac i oklagije svih dimenzija. Odlučite da li želite biti slabije plaćene i raditi nježne poslove. Jer slabi ste, pobogu. Pardon, nježni.

A, možete i biti na strani hrabrih. Opasno je, hoda se po ivici. Ali, živi se. O, kako se živ! Punim plućima, bez inhibicija ograničenih umova. Rad, red, ljepota od života. Sjaj u očima i koraci od kojih zemlja puca. I vi sretni i svi oko vas sretni. I niko nije zapostavljen, vjerujte mi na riječ.

A, slatka sloboda opija.