Stalni je član Narodnog pozorišta RS u Banja Luci, a poštovaoci pozorišne i filmske umjetnosti imali su priliku gledati ga u mnogim ostvarenjima. Publika je posebno impresionirana njegovom ulogom u turskoj seriji “Kosem Sultan”, gdje je igrao oca glavne junakinje. Ljubav prema glumi javila se u srednjoj školi i već tada je znao da će to biti njegov profesionalni poziv. Martovsko mjesto In muškarca zauzeo je Željko Erkić… U nastavku otkrijte sve o njegovom profesionalnom putu, privatnom životu, ali i planovima za budućnost

Razgovarala: Indira Delić

Željko Erkić bh. je glumac i dobitnik brojnih nagrada. Rođen je u našoj prijestolnici, a diplomu glumca stekao je na Akademiji umjetnosti u gradu na Vrbasu, u klasi Željka Mitrovića. Pohađao je i Lee Strasberg School NY (Strazbergova metoda glume u New Yorku), gdje je obogatio svoje znanje iz oblasti glume.

Danas je stalni član Narodnog pozorišta RS u Banja Luci, a poštovaoci pozorišne i filmske umjetnosti imali su priliku gledati ga u mnogim ostvarenjima. Publika je posebno impresionirana njegovom ulogom u turskoj seriji “Kosem Sultan”, gdje je igrao oca glavne junakinje. Ljubav prema glumi javila se u srednjoj školi i već tada je znao da će to biti njegov profesionalni poziv.

Prvi put na scenu stao sam u srednjoj školi, igrajući u predstavi “Vlast”, Branislava Nušića. Tada sam doživio neki fini osjećaj koji sam, eto, na sreću, nastavio da pratim – započinje svoju priču Erkić.

Po čemu pamtite djetinjstvo?

– Kada me neko pita za djetinjstvo, prvo šta mi pada na pamet su nestašluci koje sam kao dječak radio s društvom, ne znam zašto. Valjda su svi ti “nedozvoljeni” postupci koje smo pravili proizvodili takve neobične situacije koje su bile beskrajno zabavne, da se to sve duboko urezalo u sjećanje na taj period.

 Kako počinje Vaš radni dan?

– Oko sedam ujutru se ustaje. Naravno, redovne aktivnosti oko lične higijene, doručka i spremanje sina za vrtić, zatim redovno održavanje kondicije u teretani i onda počinju probe od 11h, nekad jedna, nekad dupla, i zavisno od rasporeda, navečer predstava. Takav je ritam kada sam kući i kada radim u matičnom pozorištu. Kada me posao odvede van mog grada, prilagođavam se.

Ostvarili ste mnogo uspješnih uloga, na koju ste najviše ponosni?

– To je malo teže pitanje. Evo sada, kada razmišljam, stvarno ne mogu da izdvojim jednu zbog koje sam imao baš to osjećanje ponosa zbog uloge. Ali, isto tako nisam ni od onih koji će reći sve moje uloge su moja djeca. Naravno da svakoj ulozi tj. svakom liku koji tumačim prilazim s određenim žarom da ga odbranim na sceni, ali postoje, eto, one uloge gdje se poklope zanat i nadahnuće i u njima se ode najdalje. Uloge gdje odem dalje i pomjerim neke svoje dotadašnje granice, na te sam uloge ponosan.

Posao u Turskoj

Okušali ste se i u inostranoj produkciji. Kakvo iskustvo nosite s tamošnjim rediteljima i kolegama?

– Da, radio sam u Turskoj, imao sam sreću da sarađujem s tamošnjom najvećom producentskom kućom TIMS. A iskustvo je samim tim veliko jer takve produkcije misle na sve detalje i doslovno nema mjesta improvizaciji na bilo kojem nivou. Na vrhu te slagalice su reditelji i glumci i stvarno nam je sve bilo dostupno da svoj posao uradimo na najbolji mogući način. Pored toga predivno smo se slagali i družili van seta, tako da je taj period za mene bio jedno nezaboravno iskustvo.

 Pripremajući se za ulogu u turskoj seriji, imali ste pomoć banjalučkog imama. Kako je tekao proces pripreme?

– Kada sam dobio scene i upute od moje agentice Anile Gajević iz Sarajeva da uradim casting, nakon što su me odabrali preko fotografija iz agencije Zona, nisam znao šta da radim. Trebalo je da uradim casting na turskom,  da se snimim i pošaljem. Nikada ranije nisam govorio turski i bio sam u problemu. Onda se moja supruga dosjetila da pozovem Islamsku zajednicu u Banja Luci i pitam govori li neko turski, može li mi pomoći. Javio se na telefon jedini čovjek koji govori turski i koji je bio voljan da pomogne. Otišao sam do njegove kancelarije, on mi je pojasnio kako se izgovaraju određene riječi i koja su pravila u čitanju i pročitao mi je sve scene, a ja sam njega snimio, onda sam vježbao i na kraju dobio ulogu.

Je li bilo teško igrati oca glavne junakinje u seriji “Kosem Sultan”?

– Što se tiče same igre-glume, nije, ali pošto je Enzo Grk, morao sam učiti tekst na grčkom, a kako su epizode odmicale, naravno, Enzo je naučio i turski. Tako da je taj rad s profesorima jezika bio težak, ostajali smo do kasno učeći replike koje sam već sutra morao da izgovaram perfektno na setu.

Igrali ste pričajući grčki, učili turski, s kolegama na setu sporazumijevali ste se na engleskom, je li bilo teško?

– Samo što se tiče učenja teksta bilo je, onako ispočetka, malo teže, kasnije, kada sam ušao u štos, sve je teklo svojim tokom.

Jeste li razmišljali o odlasku u Tursku, te se posvetiti tamošnjoj glumačkoj sceni? Je li bilo ponuda?

– Bilo je nekih ponuda i moram priznati da sam razmišljao, upoznao sam se s ljudima iz samog vrha našeg posla i govorili su mi da ubrzano učim turski jezik i da će biti posla. Nakon toga stigla je ponuda za film koji bi trebao ove godine da se snima, pa poslije toga ćemo vidjeti kuda će me put odvesti.

 Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili baveći se glumom?

– Najveća lekcija je ta da čovjek treba da bude iskren, prema sebi, prema drugima, a onda i na sceni. Za iskrenost na sceni, glumac gotovo uvijek bude nagrađen.

 Jeste li zadovoljni bh. glumačkom scenom?

– Bosna i Hercegovina je dala neka od najvećih glumačkih imena na ovim prostorima. Trenutna glumačka scena je na zavidnom nivou, što se glumaca tiče i Sarajevo kao grad, centar je dešavanja u snimanju filmova i serija. Mišljenja sam da treba i šire da se gleda u tom smislu i da se osvježava kadar. Vjerujem da je veliki broj talentiranih ljudi također u Tuzli, Zenici, Banja Luci, Mostaru. Na kraju, u ovim gradovima postoje veoma dobro kotirana profesionalna pozorišta sa školovanim kadrom. Tako da bi bh. glumačka scena bilo još jača i kompaktnija kada bi većina dobila priliku u sarajevskim projektima.

Jeste li se ikada okušali u ulozi reditelja i kakve su Vaše ambicije po tom pitanju?

– Profesionalno još ne, ako ne računam svoju diplomsku predstavu gdje sam radio od produkcije preko režije i glume. Ali svakako da imam ambicije da se pokažem u tom polju i vjerujem da imam i šta da kažem i da će to biti uskoro.

 Da niste glumac, bili biste?

– Stvarno ne znam, nisam razmišljao o tome, ako gledam šta sam upisao i studirao dvije godine prije glume, onda mogu da kažem da bih bio građevinski inženjer. Ali vjerujem da se svaki životni put dešava s razlogom, pa tako i ovaj moj, Jednostavno, u univerzumu nije bilo zapisano da budem građevinac nego glumac i drugog puta nema.

 Pozorište i film

Kako se pripremate za uloge?

– Različiti su procesi od uloge do uloge i od projekta do projekta. Ako gledamo na ono bazično spremanje uloge onda to krene od onih osnovnih sedam pitanja o liku koja se uče još na akademiji.

 Pozorište ili film?

– I jedno i drugo. A, trenutno bih volio više filmskih uloga u nogama.

 Postoji li neka osobina koju imate, za koju niko ne zna, koja bi nas iznenadila?

– Pa, to ne bih smio reći jer biste se iznenadili. Šalim se. Nema nekih velikih razlika u odnosu na prosječnog normalnog čovjeka, bar mislim. A, sad one skrivene osobine bih ostavio za sebe i svoje bližnje.

Koliko ste kritični prema samom sebi?

– Veoma, pogotovo u poslu, možda čak i pretjerujem u samokritičnosti.

 Šta je potrebno za uspjeh?

– Postoje različita polja uspjeha koje svaki čovjek sebi postavi kao želju. A, ako me pitate za uspjeh u karijeri, za sebe mogu reći da je još izazova ispred mene, u tom kontekstu, a ono šta mislim da je potrebno su predanost poslu i vrijedan rad kao osnovne predispozicije za potencijalni uspjeh. Dakle što bi rekao Shakespeare “biti spreman to je sve”.

Koliko sebi, u poslu, dozvoljavate da Vas vodi intuicija?

– Postoji jedna knjiga/udžbenik po kome sve akademije svijeta izučavaju glumu, to je “Metod” od Stanislavskog. Između ostalog kaže da ga uvijek vodi prvi utisak tj. intuicija kako bi njegova uloga trebalo da se igra, kad se tek suoči s njom. Naravno glumac u procesu rada koji traje mjesec-dva na jednoj ulozi, i zaboravi na tu prvu intuiciju, ali kada se negdje pred kraj ponovo toga sjeti, obično se sve kockice poslože. Tako da intuicija uz sistematičnost na radu na ulozi je veoma bitna i poželjna.

 Ponosni ste otac trogodišnjeg sinčića. Koliko Vam teško pada odvajanje od njega?

– Odvajanje od uže porodice uvijek pada teško, još veću težinu to ima kada ste negdje daleko i zadesi se da ste nezadovoljni, a onda ste sami i nemate nikoga svoga da vas umiri. A odvajanje od Mateja sam iskusio na samom početku njegovog života, imao je samo sedam dana kada sam otputovao u Tursku, ali su tamo stvarno izlazili u susret i svaki slobodan period sam koristio da doletim do svojih.

Kome ne možete reći ne?

– Mom sinu i čokoladi.

Vaš skriveni talent?

– Mislim da je to pisanje, kažem mislim, zbog toga što je taj talent još skriven kao što ste pitali, imam dosta ideja koje polako pišem, pa ko zna, možda, nekad to bude i primarno zanimanje.

 Film u Sarajevu

Šta možemo od Vas očekivati u narednom periodu? Hoćete li nas počastiti nekim novim ulogama?

– U aprilu mjesecu bih trebao snimati film u Sarajevu. Reditelj je Emre Cosar iz Turske. Trenutno radim na novoj predstavi Narodnog pozorišta u Banja Luci. Premijera je u martu. Tako da to su neke novije uloge u nekom skorijem periodu.