Predstavnica UNICEF-a u Bosni i Hercegovini postala je dio ove međunarodne organizacije odmah po završetku studija. Iako su se njeni roditelji u početku protivili da ode raditi daleko, iz rodne Kanade odselila je prvo u Mali, a potom su uslijedili New York, Vijetnam, Južna Afrika, Jordan, te Bosna i Hercegovina

Razgovarala: Elvedina Džakmić-Klempić

Foto: Edvin Kalić

Kada se nađemo na onoj raskrsnici života na kojoj trebamo izabrati svoj profesionalni put, neki od nas biraju razumom, a neki srcem. U ovoj drugoj grupi našla se Geeta Narayan, predstavnica UNICEF-a u Bosni i Hercegovini. I nije se pokajala. Cijeli radni vijek radi ono što voli – pomaže ljudima, pa to, kaže, ne smatra poslom, već misijom. U fokusu su joj djeca, ne samo njena, već svi mališani svijeta. Upravo s njima se UNICEF 20. novembra, na Međunarodni dan djeteta, udružio kako bi poslali snažnu poruku da se prava najmlađih moraju poštovati. Ova globalna kampanja, skupa s akcijom „Takeover“, odnosno „Djeca preuzimaju“, ostvarila je velik uspjeh u našoj zemlji.

Djeca su simbolično, na jedan dan, preuzela uloge gradonačelnika, urednika u medijima, načelnika općina, direktora škola, preduzeća… Ključna poruka o sprečavanju nasilja nad djecom, odnosno o zabrani tjelesnog kažnjavanja i discipliniranja djece doprla je svuda. Šta učiniti da se ova vrsta nasilja zaustavi, kakvi su planovi UNICEF-a u tom smislu, kako je Geeta počela i razvijala karijeru u ovoj međunarodnoj organizaciji, samo su neka od pitanja na koja nam je dala odgovor u narednim redovima.

 Koliko ste zadovoljni odjekom pomenute kampanje i šta su naredni koraci?

– Više sam nego zadovoljna. Cilj kampanje je bio da se govori o nasilju nad djecom, odnosno zaustavljanju nasilja nad njima. I govorilo se mnogo.  Međutim, mi želimo da se ta priča nastavi, sve dok prava svakog djeteta ne budu ostvarena.

Naš komunikacijski tim, koji vode Nina Popović i Nela Kacmarcik, ima dosta ideja kako to da učine i da se održi pažnja na ovim pitanjima. Prije svega, namjeravamo nastaviti zagovaranje kod naših partnera u vladi. S partnerima u Federaciji BiH, naprimjer, radimo na mijenjanju zakona. U ovom entitetu, naime, još nije potpuno zabranjeno tjelesno kažnjavanje djece, ne postoji zakon koji to sprečava kao što je to slučaj u Republici Srpskoj i Distriktu Brčko. Jedan od naših zadataka jeste da tjelesno kažnjavanje djece bude zakonski i potpuno zabranjeno svuda.

U jednom od intervjua povodom Međunarodnog dana djeteta kazali ste da ne koristite batine u odgoju svoje djece. Koje odgojne metode koristite?

– Kao roditelj, ni ja nemam sve odgovore, učim usput. Imam dvoje djece, sina od 13 i kćerku od 11 godina. Kada su bili manji bilo je lakše nego sada. Komunikacija je bila brža i neposrednija. Problemi su bili lagani, tipa želim tu i tu igračku, znali su skakati i vrištati tražeći je, ali je te probleme bilo  lakše riješiti. Kleknula bih na koljena, tako da budem u istom nivou s dječijim očima, te mirnim, ali odlučnim glasom rekla da neće dobiti tu igračku ili da im neću udovoljiti to što traže. Danas, kada su stariji, puno je teže objasniti neke stvari. Moramo sjesti i duže razgovarati, pokušati razumjeti kakvi su bili razlozi ako su me slagali, ako su uradili nešto što nije bilo prihvatljivo. Pokušavam shvatiti šta leži iza određenog ponašanja. Još učim i pravim greške. Čak i moja djeca nekad znaju reći da moje metode nisu dobre, naprimjer ako im se ne svidi ton kojim im se obraćam. Ja sam, dakle, kao i svaki roditelj, ali se trudim prema djeci ophoditi s punim poštovanjem, i nikad i ni pod kojim uslovima ne koristim tjelesno kažnjavanje.

 Kada i kako je počela Vaša karijera u UN-u, odnosno u UNICEF-u?

UNICEF-u sam se pridružila 1996. godine, nakon što sam završila univerzitet. Imala sam 23 godine. Aplicirala sam na mnoge poslove, otišla na mnogo intervjua za iste, te dobila ponudu od UNICEF-a. Na prvu mi je bilo jako zanimljivo, jer su mi ponudili posao u gradu Bamako. Pitala sam se gdje je taj grad, nikad ranije nisam čula za njega. Bilo je to vrijeme prije Googlea, teže je bilo doći do informacija. Uglavnom, saznala sam da se nalazi u državi Mali, u Zapadnoj Africi.

Nikad nisam imala želju otići tamo, to je za mene bilo na kraju svijeta. Djelovalo mi je i malo zastrašujuće, ali odlučila sam pokušati, s mišlju da se uvijek mogu vratiti ako mi se ne svidi.

Kada sam rekla majci i ocu da ću prihvatiti taj posao oboje su rekli „ne“. Imala sam toliko godina, ali odrasla sam u tradicionalnoj porodici, koja se vrlo zaštitnički ponaša prema djeci, koliko god da su stari.

Kako ste se, uprkos tome, našli u UNICEF-u?

– Objasnila sam im da je to sjajna prilika za mene, da tu nema opasnosti, malo sam i lagala kad sam to rekla, jer nisam znala šta me čeka, molila sam ih da me puste… I uspjela sam. Potpisala sam taj prvi ugovor i otišla u Bamaku. Bilo mi je jako teško u početku. Bila sam sama, u dalekoj zemlji, borila sam se puno da sve prepreke savladam, ali naučila sam još više. Najvažnija stvar koja mi se desila jeste da sam se „zarazila“ UNICEF-om. Shvatila sam da imam veliku privilegiju s ovim poslom, odnosno da sam jako sretna što me neko plaća da radim ono u čemu uživam i ono u šta doista vjerujem.

Sjećate li se šta ste napisali u svojoj biografiji?

– Nisam imala mnogo toga (smijeh).

A šta je bila Vaša motivacija da aplicirate u UNICEF?

-To što sam željela pomagati ljudima. U školi sam dosta učila o rodnoj ravnopravnosti, željela sam pomoći ženama i djeci u zemljama u razvoju da ostvare svoja prava. Svi imamo obavezu da svijet učinimo boljim. Neki od nas to rade u svojoj domovini, a neki u drugim zemljama.

 Kažete da volite pomagati ljudima. Koliko ste sami u prilici zatražiti pomoć i je li Vam to teško?

– Uh, dobro pitanje… Teško je, iskreno. Ovisi od koga trebam zatražiti pomoć. Ako je riječ o poslu, naprimjer o komunikacijama, to je lako, jer znam da moje kolegice iz Odjela za komunikacije mnogo bolje od mene znaju šta treba učiniti u određenim situacijama. I njih mi nije teško pitati. U drugim stvarima, koje se ne tiču posla, teško mi je zatražiti pomoć, ali radim na tome. Sve je to dio odrastanja.

Vratimo se na početke Vaše karijere u UNICEF-u. Kako je ona tekla nakon odlaska u Mali?  

– Ostala sam u Maliju dvije i po godine. Bila su to nevjerovatna vremena. Nakon toga, predložili su mi da idem negdje drugo. Međutim, odlučila sam da ću ići kući. Vratila sam se, jer sam osjećala da se moram posvetiti i svojoj drugoj strani života, udala sam se i pronašla drugi posao. Bilo je lijepo, ali to nije bila moja strast. Nedostajalo mi je uzbuđenje koje sam imala u UNICEF-u, pa sam mu se ponovo pridružila tri godine kasnije. Prvo 2001. godine u New Yorku, a kasnije u Vijetnamu, Južnoj Africi, Jordanu i sada sam u Bosni i Hercegovini.

 Kakva su bila Vaša očekivanja prije dolaska u BiH? Šta ste o nama znali ranije, a šta znate sada?  

– Nisam znala mnogo. Kao i svi, čula sam za rat i historiju zemlje. Razgovarala sam s ljudima koji su bili tu, čitala, ali nisam ni slutila koliko je sve komplicirano, odnosno koliko je kompliciran ovdašnji sistem. To sam shvatila tek kada sam došla živjeti ovdje. Međutim, svaka zemlja je komplicirana na svoj način, što ne znači da ne možemo dosta toga uraditi za djecu. Uvijek postoji način. Mi ga samo moramo naći. Sretna sam jer imam dobar tim ovdje. Većina ih je iz BiH, odlično poznaju prilike u zemlji, znaju kako završiti posao. Svaki dan pronalazimo načine da stvari učinimo boljim za djecu.

 Koji su u tom smislu vaši ciljevi u BiH?

-Važno je napomenuti da ciljeve nisam postavila ja, već da su to učinile institucije BiH s UNICEF-om. Prije tri godine dogovoren je petogodišnji plan na kojem sada radimo. Moj cilj je da te planove ispunim sa svojim timom. Generalno, na najvišem nivou, ideja je da se za svako dijete u BiH ostvare sva prava koja imaju prema Konvenciji o pravima djeteta. Specifično, unutar našeg programa, radimo u četiri oblasti: obrazovanje, zdravstvo, rani rast i razvoj djeteta, te dječija socijalna zaštita i inkluzija. Napravili smo odličan posao ovdje u tom smislu. Ostvarili smo sjajne rezultate u oblasti predškolskog obrazovanja. Drugi dobar primjer je inkluzija djece s poteškoćama, gdje je puno toga urađeno. Također, ono što lično silno želim jeste da promijenim način na koji se ovdje govori o mladim ljudima. Nažalost, vlada mišljenje da oni samo sjede i ispijaju kafe, ništa ne rade i napuštaju zemlju. A ima puno mladih ljudi koji vrijede, ali se za njih ne zna. Možda ih u ostvarivanju  njihovih želja sputavaju bliske odrasle osobe i okolina uopće, ali vidjeli smo na bezbroj primjera kako djeca i mladi u BiH imaju puno ideja, energije i volje da nešto promijene i urade. Treba im dati priliku da daju svoj doprinos da ovu zemlju učine boljom.

Koji je Vaš najveći poslovni uspjeh?

-Moja definicija uspjeha je, možda, drugačija od uobičajene. Mislim da je moj najveći uspjeh to što sam dostigla da mogu podučavati i biti mentor mladim ženama u UNICEF-u. Kada sam bila na početku karijere u UNICEF-u imala sam sjajnu 34-godišnju mentoricu. Mislila sam da je stara, jer ja sam imala tek 23… Kako sam bila naivna (smijeh). Bila je divna osoba, profesionalac i sjajan mentor od kojeg sam naučila mnogo. Razmišljala sam tada i odlučila da, ako ikada budem na nekoj većoj poziciji, budem baš poput nje. Dobila sam priliku za to desetak godina kasnije, kada sam i ja bila u sredini svojih tridesetih. Počela sam svoje znanje prenositi mlađim ženama i pomagati im u gradnji karijere u UNICEF-u na različite načine. Smatram to, također, ličnom nagradom. To je dobro i za samu organizaciju, da žene podržavaju žene. Ako osjete podršku u organizaciju više će željeti ostati tu i dati svoj doprinos u borbi za dječija prava. Iz ove perspektive, zaista je velika privilegija biti dio uspjeha u životu tih žena i vidjeti da su sretne zbog toga. Muškarci su još dominantni u poslovnom svijetu, zato žene trebaju podržavati i pomagati jedna drugu koliko mogu.

 Prepoznajete li u BiH žene lidere, bilo da je riječ o politici, biznisu, sportu, vladinom i nevladinom sektoru? Ima li ovdje žena kojima se divite, koje vas inspiriraju?

-Ima ih nekoliko u vladi i medijima, te privatnom sektoru. Vrlo su mlade, progresivne, pametne… Poštujem ih i sretna sam što postoje. Ono što bih voljela vidjeti jeste više žena lidera u vladi, jer naša tri predsjednika su muškarci. Većina političara koji obnašaju najviše dužnosti u državi su muškarci, a bilo bi jako lijepo vidjeti žene na tim mjestima. I ne mislim da to treba biti tako samo zato što su žene, već zato što je ta žena podjednako pametna, kompetentna i sposobna da vodi zemlju kao i svaki muškarac. Svaka od tih osoba treba biti posvećena ljudskim pravima. Bilo da ste muškarac ili žena vi morate činiti svoju zemlju boljom.

Geeta, kada završite svoje poslovne obaveze, kako, s kim i gdje najradije provodite slobodno vrijeme?

-Moj muž kaže da bih trebala vježbati, ali … (smijeh). Sarajevo je prelijep grad i ja najviše volim šetati njegovim ulicama. U gradovima u kojima sam bila ranije to nisam mogla. Bilo je bučno i puno auta. Slobodno vrijeme uglavnom i najradije provodim s porodicom. Vikendom smo u gradu, isprobavamo odličnu hranu u ovdašnjim restoranima ili šetamo planinama, što me posebno opušta. U kući imam dva tinejdžera i sretna sam kada žele provoditi vrijeme s nama, jer ipak tinejdžeri su to, žele što više biti sa svojim prijateljima. Zato, kada kažu da će biti sa mnom, radim sve što oni žele.

 Kako Vam se dopada društveni i kulturni život u Sarajevu?

-Sjajno je živjeti u gradu koji ima aktivan kulturni život. Uvijek se može pronaći nešto zanimljivo. Odlazim u pozorište i uživam u SFF-u. U kinima sam redovan gost kada se prikazuju evropski filmovi. Zahvaljujući njima upoznajem bolje Evropu. Inače sam Kanađanka koja je živjela u mnogim zemljama, ali ne i u Evropi. Gledam sve što me zanima i učim, korak po korak.

 U 2018. godini Pisa testiranje

Kakvi su planovi UNICEF-a za ovu i narednu godinu?

-Mi smo u sredini petogodišnjeg plana, završili smo tri od pet godina. Za narednu godinu imamo kampanju koja se tiče zaustavljanja nasilja nad djecom, te nastavljamo kampanje Pravda za svako dijete i Svako dijete treba porodicu. Još dosta drugih stvari koje su započete nastavljaju prema svom planu.

Ono što je jako važno jeste da prvi put naredne godine ulazimo u testiranje Pisa, namijenjeno 15-godišnjacima iz cijele BiH, koje bi trebalo dati odgovor na pitanja šta se to uči u školi i kakav je kvalitet onoga što se uči u školi. Ovo je prvi put da BiH sudjeluje u tom međunarodnom testiranju. Bit će to dobar način da se provjeri i uporedi kvalitet obrazovanja u BiH s ostatkom svijeta.