Mlada i perspektivna direktorica sarajevske SSST gimnazije kao i profesorica engleskog jezika s višegodišnjim predavačkim iskustvom ovog je puta bila naša sagovornica, te nam otkrila kako izgleda njen uobičajeni dan koji počinje u sedam sati ujutro, a završava u 22:00 navečer. Sabina nam je ovom prilikom istakla i koliko je u obrazovnom sistemu važan individualni pristup svakom učeniku kao i značaj pravilnog akademskog izričaja čemu ova obrazovna ustanova itekako teži

Priredila: Lejla Lojo-Karamehmedović

Foto: Edvin Kalić

07.00

Suprug i ja budimo se nešto ranije, ali pravi jutarnji tempo počinje buđenjem naše djevojčice Azre, koja već nakon što otvori oči postavlja sva ona pitanja koja su svojstvena radoznalim četverogodišnjacima. Dok uz kafu i smijeh odgovaramo na svako „Zašto?“  i „Kako?“, puštamo je da sama bira svoju odjeću za vrtić, a zatim slijedi spremanje i ugodna šetnja na još uvijek prisutnom jesenjem suncu – tata i Azra do vrtića, a mama do Gimnazije koja se nalazi na Bistriku. Kako za fizičku aktivnost imam malo vremena, ta 15-minutna šetnja do posla je odličan način da pokrenem organizam, i posložim misli pred početak radnog rada.

08.00

Od samog ulaska u kancelariju, vlada radna atmosfera. Pregled pristiglih e-mailova, te sastavljanje spiska zadataka za taj radni dan, savršen je način da se uvedem u dinamičnost i raznovrsnost koja je karakteristika posla direktorice Gimnazije SSST, škole koja je prošle godine počela sa svojim obrazovnim i odgojnim radom, i koja u kratkom vremenu želi opravdati zadate ciljeve, ali i očekivanja naših učenika i roditelja. Angažman novih uposlenika, komunikacija s učenicima i roditeljima, pregled dokumentacije, rješavanje pitanja, organizacija konferencija i posjeta – ponekad svaka od ovih tema bude dio radnog dana. Danas imamo sastanak „malog“ nastavničkog vijeća: s pedagogicom i razrednicima prelazimo tekuće teme. Ovo je po meni jedan od najefikasnijih načina realizacije zadataka koje imamo prema učenicima. Kao škola koja gaji individualan pristup prema učeniku, razrednici su oni koji osjete puls učenika, te to trojstvo komunikacije direktor-razrednik-učenik u najvećem broju slučajeva dovodi do rješenja problema.

12.00

Umjesto ručka, danas učenike prvih razreda vodim na radionicu na kampus Univerziteta SSST, gdje će sa starijim kolegama – studentima, ali i gostujućim učenicima jedne partnerske škole govoriti o pitanjima mladih u današnjoj Bosni i Hercegovini. Na SSST-u boravim jednom sedmično, i još uvijek kao voditelj Odsjeka za engleski jezik držim predavanja akademskog pisanja. Iako se predavački rad uveliko razlikuje od direktorskog, jedna od njihovih zajedničkih i bitnih karakteristika je motivacija. Onako kako motiviram studente da, bez obzira na vrstu studija, ozbiljno i bez predrasuda shvate značaj pravilnog akademskog izričaja, tako i svoje profesore u Gimnaziji na različite načine pokušavam motivirati prema našim inicijativama, nastojeći da svoj rad shvate manje obavezama, a više privilegijom učešća u novom obrazovnom projektu. Cijeneći našu različitost, nastojim da kolegama pokažem koliko cijenim njihovo zalaganje, ali i da svakog od njih na najbolji način dovedem do zajedničkih zaključaka. Na kraju radnog dana, kratke konsultacije za studentima na predmetu, a zatim pokret prema gradu.

 

16.00

Kada otvorim ulazna vrata vrtića, prestaje svako razmišljanje o radnim obavezama. Koliko god je teško uskladiti uloge direktorice, supruge i mame, utoliko je lakše, jer aktivan porodičan život nakon radnog dana ne ostavlja mnogo vremena za premišljanje o poslu, pa tako ni eventualni problemi nemaju priliku da narastu i postanu nerealni. Bilo da je to porodica, sport, izlasci s prijateljima ili nastavak obrazovanja, uvjerena sam da smo najefikasniji u svakom od tih polja ako ih jasno razgraničimo, tako da postoji određeno vrijeme za sve. Azrin osmijeh u trenutku kada me, u vrtlogu zaigranosti, ugleda i potrči prema meni, je vrhunac mog dana. Uz priču o dogodovštinama tog dana stižemo kući tj. kući moje mame, na ručak. Svi moji uspjesi i konstatacije o efikasnosti ne bi bili mogući bez ručka moje mame, i svesrdne i uvijek dostupne pomoći moje mlađe sestre. U blizini su i suprugovi roditelji, pa smo logistički veoma uvezani!

18.00

Popodneva obično provodimo na plesu, ili u druženju s Azrinom najboljom prijateljicom Mej i njenim roditeljima. Često nas možete vidjeti na Vilsonovom, kako trčimo za dvije četverogodišnjakinje na romobilima. Ovo je i vrijeme kada razgovaramo sa suprugovom sestrom i porodicom u Americi. Nadvikujemo se s Azrom i njenim rodicama Lamijom i Almom, koje jedna drugoj žele izrecitirati novu pjesmicu ili pokazati igračku. Lagana večera, još jedan crtić i vrijeme je za spavanje. Azra naručuje uspavanke, a one po nas djeluju umirujuće – kao neka vrsta usporavanja na kraju užurbanog dana.

22.00

Nastupa vrijeme za mene i mog supruga. Nakon što se upale svi kućanski aparati za pranje, odmaramo uz zasluženu kafu. Nekada to bude „radna kafa“ – suprug nastavlja programirati, a ja se latim svoje treće profesije – prijevoda. Prijevod za mene nije posao, već način da se izgubim u igri riječi i značenja. Pomoću tehnologije navečer pijem i „virtuelnu kafu“ s najboljim prijateljicama. Na zajedničkom threadu, pet vedrih žena prenosi dogodovštine, razgovara o poslu, braku i djeci, pita i daje savjete o svemu što nas se tiče, smije se i planira naredno viđenje uživo. Nevoljko prihvatam da bi bez pomoći tehnologije bilo mnogo teže održavati prisne odnose. Postavljam alarm, pregledam kalendar za sutrašnji dan i odlazimo na spavanje u susret novom danu.