Moja «zamjenska» porodica je bila porodica bivšeg muža, Vladinog tate. Zaista ne znam prati li sreća hrabre, nisam provjeravala, ali pouzdano i provjereno znam da sam imala više sreće nego pameti. Od prvog dana kada sam kročila nogom preko praga kamene dalmatinske kuće na obali mora bila sam u porodici

Piše: Najra Krvavac

Richard Bach u knjizi «Most preko vječnosti» kaže da su, parafrazirat ću, ljudi iste krvi malo kada rasli pod istim krovom.

Ništa tačnije od ovoga.

Na stranicama prije ove ste, sigurna sam, pročitali sjajne priče o tome kako je porodični nukleus silno bitan. On oplemenjuje, osnažuje, inspirativan je. Dabome da je tome tako.

Najčešće. Ali jeste li ga ikad pokušali tražiti izvan kuće?

Iz porodične kuće sam otišla kad mi je bilo osamnaest, taman koliko je danas mom sinu. Meni je on, moj sin, još uvijek žutokljuni pilić, dočim sam osamnaestogodišnja ja čvrsto vjerovala da sam popila svu pamet svijeta i da je taj izlazak iz zone komfora, moje sobe s cvjetastim tapetama, sasvim logičan korak. Okolnosti su, dopuštam, bile potpuno drugačije: iz kuće sam (definitivno) izašla kada je počeo rat. Nije baš da sam imala izbora. Svejedno, zakoračila sam hrabrošću žene ratnice u nešto što je izgledalo kao nepregledno more mogućnosti (meni je čaša, držim da ste to već na drugoj kolumni shvatili, uvijek napola puna), a nikako kao bara puna krokodila.

Da sam manje iskrena i prema sebi i prema vama, ovdje bih napisala da sreća prati hrabre. Što zglave nije tačno. Hrabrost u osamnaestoj je silno eteričan pojam. Svejedno koliko si knjiga pročitao/la, koliko su starci razgovarali s tobom i koliko si pronalazio/la esencijalne životne mudrosti u stihovima EKV i Leonarda Cohena, kad ti je osamnaest ti si najpametniji/a u ovoj galaksiji i ništa te ne može pripremiti na svijet vani. Ja sam samo imala sreću. Hajde da idemo s tim.

Moja «zamjenska» porodica je bila porodica bivšeg muža, Vladinog tate. Zaista ne znam prati li sreća hrabre, nisam provjeravala, ali pouzdano i provjereno znam da sam imala više sreće nego pameti. Od prvog dana kada sam kročila nogom preko praga kamene dalmatinske kuće na obali mora bila sam u porodici. Zblanuta i pihtijastog koraka sam malo iza dva poslijepodne ušla u tinel (dnevni boravak, prim. prev.) a svekrva, visoka i plećata plavooka Dalmatinka je, jednim okom na španskoj, u to vrijeme hiper-popularnoj seriji, a drugim okom na loncu s punjenim paprikama – izgovorila: «Pa di ste do sad, eno su se paprike i o'ladile!» (Što nije bilo tačno. Sve ostalo što mi je u godinama nakon toga rekla, jeste.) Kao da sam netom stigla sa službenog putovanja, a ne kao da smo se tada prvi put vidjele. Druga nevjesta, crvenokosa i osmijeha šireg od kaštelanskog akvatorija, koja je isti taj prag prešla tek koju godinu prije mene, me gromko cmoknula u oba obraza, glasno izgovorila «dobrodošla», a na uho šapnula «bit će sve OK».

I bilo je. Deset narednih godina, pa evo još punih petnaest nakon toga. Baba Katica i španske serije i nas dolje odavno gleda s nekog boljeg mjesta, a crvenokosa, prva nevjesta i ja ponekad odemo na mjesto na kojoj je obilježeno babino ovozemaljsko postojanje, malo ga počistimo, stavimo cvijeće, pa je tu otračamo koliko je bila duga i široka. Nevjestinska posla. Činjenica da već 15 godina ne dijelimo iste adrese niti malo ne utječe na svijest o tome da smo neraskidivo ukrstili gene rađajući djecu. I ostali filigranski finim, porodičnim nitima spojeni. Kako tad, tako i danas, rekli bi peru vještiji od mene.

Najvrednija lekcija kojoj me naučila moja dalmatinska porodica je da su ljudi iste krvi uistinu malo kad odrastali pod istim krovom. Baš sinoć su me prijatelji, smrvljenu i smlavljenu od posla i puta, dočekali s čašom vina na stolu, prostrtom posteljinom (prespavam, naime, u njihovoj kući ako se vraćam kasno jer u mojoj nema vode, ali to je već druga priča) i odškrinutim vratima. Moja četkica za zube je u njihovom kupatilu, a u frižideru drže hranu koju oni ne jedu, ali je ja volim.

Evo recite vi meni: zar to nije dom i zar, eto baš to, nije porodica iste krvi?