Na aerodrom u Barceloni sletio sam samo dan nakon referenduma o nezavisnosti Katalonije. Nisam planirao glasati, niti biti učesnik prosvjeda. Godišnji odmor je jednostavno bio rezerviran za odlazak u Barcelonu iz nekoliko hiljada razloga, ali svakako da ću navesti samo neke od njih, jer ne bi bilo dovoljno papira da se napiše sve što se u Kataloniji može vidjeti

Piše: Muamer Kolar

El Prat na katalonskom znaci livada. Inače, to je naziv aerodroma u Barceloni na koji sam sletio samo dan nakon referenduma o nezavisnosti Katalonije.  Nisam planirao glasati, niti biti učesnik prosvjeda. Godišnji odmor je jednostavno bio rezerviran za odlazak u Barcelonu iz nekoliko hiljada razloga, ali svakako da ću navesti samo neke od njih, jer ne bi bilo dovoljno papira da se napiše sve što se u Kataloniji može vidjeti.

Mes Que Un Club

Krenimo redom.
Barcelona, aerodrom El Prat. Čini mi se da svakih 60 sekundi sleti po jedan avion.
Toliko različitih rasa na jednom mjestu, različitih jezika, dijalekata.
Vrijeme danju 25, a noću 20 stepeni Celzijusa. Idealno za uživanje.
Odmah što se može uočiti da turisti masovno nose dresove fudbalskog kluba Barcelona. To nije klub. To je „mes que un club“. Više od kluba.

Prilikom dolaska u Barcelonu već sam znao šta želim vidjeti.

Sagrada familija ili Crkva svete familije. Remek djelo, crkva velikog, najvećeg katalonskog i španskog arhitekte Antonija Gaudija.

Toliko posvećen svom remek djelu s mnoštvom tornjeva koji simboliziraju apostole, Gaudi je odlučio da jedno vrijeme živi u crkvi kako bi nadgledao sve radove. Smatrao je da je njegova misija na zemlji upravo bila Sagrada Familija. Nažalost, nikada nije uspio da završi izgradnju crkve jer je stradao nakon udara tramvaja. Za njim je tugovala čitava Barcelona. Postoji još nekoliko njegovih arhitektonskih djela, a radi se o zgradama, kućama, koje je gradio bogatim porodicama iz Barcelone. U te zgrade možete ući uz kartu od 20 eura, ali s najavom od nekoliko dana ranije u protivnom, ulaska nema. Turisti iz cijelog svijeta hrle vidjeti ahritektonska čuda čovjeka koji je mrzio ravne linije i izgradio svoj stil s puno ovalnih lukova. Njegove zgrade i njegov park zapravo izgledaju kao luna park za odrasle. Gaudi, jednostavno zaštitni znak Barcelone.

I tu srećem mnoštvo turista sa dresovima Barcelone. To je definitivno jedan od najvećih fudbalskih centara svijeta. Stadion Kamp Nou, zdanje kakvo se može samo vidjeti u snovima. Ulaz na stadion košta 22 eura. Čim ukoračite u Kamp Nou, prvo vas dočeka muzej, prepun pehara. Toliko pehara na jednom mjestu još nisam vidio.  Ne, nisu to ukrasni pehari. To su pehari Lige Prvaka, Prvenstva Španije, Kupa Španije. Zapravo ne postoji pehar koji ovaj katalonski gigant nije osvojio.

Tu su kopačke Andrea Ineste koje je nosio u finalu protiv Manchester Uniteda 2009. godine u Rimu. Tu je fudbalska lopta s jednog od finala. Tu je zlatna kopačka Lionela Messija.  Svlačionice, conference room, komentatorske kabine, sve možete obići, ali za sve to potrebno je najmanje dva sata razgledanja, uživanja, divljenja. Sjedeći na klupama za rezervne igrače shvatim ko je sve tu sjedio.
Najveća imena svijeta fudbala. Dakle, Kamp Nou se ne smije zaobići.

Freddiejeva „Barcelona“

S obzirom da volim sport, otišao sam na Montjuic.
U prijevodu bi glasilo „jevrejsko brdo“. Na njemu se nalazi Olimpijski stadion, na kojem je 1992. godine upaljen plamen ljetnih Olimpijskih igara, ali na kakav način! Paraolimpijac Antonio Rebolli s nekih 70-ak metara odapeo je luk, i zapaljenom strijelom pogodio baklju. Inspirirajuće, hrabro, savršeno.

Tik ispod Montjuica nalazi se Nacionalni muzej s fenomenalnim fontanama.
Arhitektura kakva vas samo može ostaviti bez daha, a čarobne fontane u bojama zahtijevaju divljenje.

Baš tu, na tom mjestu, izvedena je divna pjesma „Barcelona“, koju je napisao i otpjevao legendarni Freddie Mercury u duetu sa španskom operskom divom Montserrat Caballe. Nažalost, pošto je Freddie bio bolestan odlučio je da spot za pjesmu snime na tom mjestu i to godinu ranije prije Olimpijade. Priča se da je znao kako neće uspjeti dočekati otvaranje Olimpijskih igara zbog bolesti.

To se i desilo. Umro je svega nekoliko mjeseci prije Olimpijade, a spot je premijerno prikazan u svečanosti otvaranja Olimpijskih igara. Zbog toga, ova pjesma i samo mjesto gdje je snimljen spot i gdje se dešavala ceremonija otvaranja Olimpijskih igara, ima poseban značaj.

Nedaleko je luka i nekoliko predivnih plaža. Njihove plaže su proglašene najčistijim plažama na svijetu. Ne postoje privatne plaže, niti neko može da je posjeduje. Zakon je donio striktnu odluku, da su plaže prirodna bogatstva, svačije i to nije moguće kupiti. Uživanje na plaži Barceloneta uz Mediteran je poseban doživljaj.

Barcelona vas jednostavno obuzme. Njena arhitektura, njeni pozitivni ljudi.
Takva je zapravo Katalonija. Posebno njeno srce, a to je Girona.
Ne, nije srce Katalonije Barcelona. Dobro ste pročitali, to je Girona. Najromantičniji grad u Španiji. Divan, miran, star, prepun uskih ulica od kamena.

Girona, grad koji leži na čak četiri rijeke.
U Gironi se nalazi i najmanji trg na svijetu. Sve ima dozu romantike i Gironu zavolite čim udahnete dah Mediterana i popijete espresso.

 Salvador Dali i Gala

Nedaleko od Girone na samoj francuskoj granici nalazi se Figeras. Rodno mjesto velikog umjetnika Salvadora Dalija. Taj grad i muzej sam morao posjetiti. Divljenje njegovim djelima, njegovim izjavama, njegovom načinu života, oduvijek me ostavljalo u čudu. Čovjek koji je tvrdio da se sjeća svakog dana provedenog u majčinoj utrobi, čovjek koji je puštao najoriginalnije brkove na svijetu tvrdeći da mu služe za komunikaciju sa svemircima, čovjek koji je izbačen s akademije gdje nikad nije diplomirao tvrdeći da niko od profesora nije kompetentan da njega ispituje, sve to je bio Salvador Dali. Njegov muzej u kojem je i sahranjen je posebna priča. Ljudi koji vole umjetnost moraju vidjeti Dalijev muzej. Sva njegova djela, sve njegove životne ludorije. Njegova muza je bila njegova supruga Gala.
Žena koja je bila starija 14 godina od Dalija, ali jednako umjetnička duša i neko ko je razumio Dalijeve postupke. Dali je za prvi susret s Galom iskoristio riblje lijepilo i izmet od jarca, da se namaže kako bi je što više očarao. I da, uspio je.
Luđak i genije svog vremena. Sahranjen je u svom muzeju u kojem možete vidjeti i jedinstveni primjerak automobila koje je vozio.

Ako vas put nanese u Barcelonu uvjerit ćete se da su veliki gurmani.
Jelo „paelja“ je nešto čime se posebno hvale svi u Španiji. Katalonci ga zovu „fideua“. Također, tapasi su nešto što morate probati. Tapas ili poklopac na našem jeziku je njihov zaštitni znak. Naplaćuju se po broju čačkalica koje ostanu u tanjiru po završetku obroka.

Nakon neizbježnog umora usljed dugih šetnji, osvježenje je izuzetno bitno.
Niste bili u Kataloniji ako niste probali sangriju. „Sangre“ što znači krv, aludira na njenu crvenu boju. Radi se o slatkom vinu u koje se sipa voće i led.

Rekao sam na početku, potrebno je nekoliko tona papira da bi se opisale sve ljepote Barcelone, i generalno Katalonije. Toranj Agbar (Torre Agbar) ili statua Kristofera Kolumba koji pokazuje prstom u nepoznatom smjeru su samo neke stvari koje treba vidjeti, kao i brdo Tibidabo s kojeg je panorama Barcelone savršena.
Katalonci vole reći u šali da statua Kolumba zapravo ne poentira priču gdje to on pokazuje prstom, već to što je leđa okrenuo Madridu.

Sva ta njihova netrpeljivost će jednog dana biti okončana. Barcelona će i dalje biti Barcelona. Savršena, prelijepa, topla.

Pulsirajuća energija arhitekture, energije, ljudi, parkova, zelenila, daje vam želju da ostanete tamo duže od planiranog. Ono što sa sigurnošću mogu reći, makar zvučalo stereotipno, u ovaj grad ću se jednog dana ponovo vratiti.