Kako je samo bio drugačiji prizor Sarajeva prilikom mog dolaska u ljeto 2016. godine. Sletjela sam na putnički aerodrom, a i grad je velikim dijelom ponovo obnovljen. Ljudi u Sarajevu i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine mogu biti zaista ponosni na ono što su stvorili i ponovo izgradili u ovih zadnjih 20-ak godina, kazala je, između ostalog, u intervjuu za naš magazin njemačka ambasadorica koja već godinu obnaša ovu funkciju u našoj zemlji

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović

Foto: Lejla Muratović

Skoro niti jedan bh. političar nije istakao benefite koje EU dobiva ulaskom naše zemlje u njihovu zajednicu, koliko je ekipi našeg magazina jednostavnim primjerima to pojasnila aktuelna ambasadorica Njemačke u našoj zemlji, Nj. E. Christiane Hohmann.

“Trebate biti usmjerni na ono što će BiH dati Evropskoj uniji, donosite svoju kvalitetnu hranu, vrijedne ljude. Nemojte misliti samo na to šta vi dobivate ulaskom u EU, nego šta će ostale zemlje dobiti od BiH”, istakla je ambasadorica dok smo o uobičajenim i svakodnevnim temama razgovarali u njenoj rezidenciji smještenoj u jednoj od najljepših mahala na Kovačima.

Već godinu je stanovnica našeg glavnog grada, a otkako je na funkciji ambasadorice imala je priliku susresti se s ljudima iz svih dijelova naše zemlje. S osmijehom se prisjećala neobičnih priča i zahtjeva koje su joj naši zemljaci postavljali dok je obilazila teren i realizirane projekte koje je finansirala njena država. Jednako kao što je to činila u ratu,

Njemačka i danas nesebično pruža ruku podrške Bosancima I Hercegovcima. Zato nam tema za razgovor sa ambasadoricom nije nedostajalo. Rado nam je govorila o novim projektima, svemu što je do sada uradila, a veoma emotivno se
prisjetila i svog prvog susreta s BiH.

U ljeto 2016. godine počeli ste diplomatsku misiju u našoj zemlji. Jeste li prije toga imali priliku ikada boraviti u BiH?

– U maju 1993. godine prvi put sam bila u BiH, jedan cijeli dan. Tada sam koordinirala i pratila letove humanitarne pomoći. Bio je to moj prvi zadatak u Ministarstvu vanjskih poslova. U ono vrijeme smo preko zračnog mosta Ankona-Sarajevo u zemlju dopremali prijeko potrebnu medicinsku opremu i transportirali povrijeđene iz zemlje. Dobro se sjećam: dopremili smo okruglo devet tona humanitarne pomoći koju smo, između ostalog, dijelili u podzemnim hodnicima stadiona na “Zetri” i u bolnici na Koševu. To je bio moj prvi susret s ratom, i dandanas mi je pred očima tužni prizor prozora s UNHCR-ovim folijama i uvijek iznova osjetim olakšanje što danas mogu bezbrižno šetati ulicama Sarajeva i da ne moram radi svoje sigurnosti biti transportirana u prekomorskim kontejnerima kroz grad. Kako je samo bio drugačiji prizor Sarajeva prilikom mog dolaska u ljeto 2016. godine. Sletjela sam na putnički aerodrom, a i grad je velikim dijelom ponovo obnovljen. Ljudi u Sarajevu i u drugim dijelovima Bosne iHercegovine mogu biti zaista ponosni na ono što su stvorili i ponovo izgradili u ovih zadnjih 20-ak godina.

Sigurno ste u našu zemlju došli dobro pripremljeni s obzirom na kompleksnu političku situaciju. No, teorija je jedno, a iskustvo drugo…Kakva su bila ta Vaša prva iskustva susreta s Bosnom, građanima?

– Dobra priprema je jedna strana, otvorenost međutim druga. Smatram da je važno da bez predrasuda prilazimo jedni drugima. Moja prva iskustva su bila sasvim dobra, ljudi su prema meni jako otvoreni i osjećajni. Priželjkujem da je i ophođenje među ljudima u ovoj zemlji tako.

A kakav stav o BiH kao zemlji i njenim građanima imate danas, godinu kasnije?

– BiH je zemlja s veoma privlačnim krajolikom, u kojoj ljudima nije lako. Posmatrajući sve razine, moram primijetiti da sam zaista naišla na malo političara koji se u cijelosti stavljaju u službu svih građanki i građana Bosne i Hercegovine. Zaista bih ovoj zemlji poželjela mnogo više osjećaja za zajednicu, više zajedništva, a mnogim političarima naglašeniju svijest o odgovornosti.

Bosanci i Hercegovci mnogo cijene Njemačku kao državu, najprije zbog toga što se pokazala kao veliki prijatelj u ratu, ali, još bitnije, ona je naš veliki prijatelj i danas. Koliko Vam ta činjenica olakšava Vašu diplomatsku misiju?

– Percepcija o Njemačkoj je zaista veoma pozitivna, nama se ukazuje uvažavanje i priznanje. S druge strane ovaj status za nas predstavlja i izazov. Postoje velika očekivanja od Njemačke. Moja zemlja jeste i ostaje blizak prijatelj Bosne i Hercegovine koja će snažno podržavati BiH i na njenom putu u EU i NATO.

I ranije ste radili u diplomatiji, no baš u Sarajevu su Vam prvi put pripale dužnosti ambasadora. Koliki izazov za Vas predstavlja ova funkcija?

– Nakon 26 godina profesionalnog iskustva u diplomatiji puno toga sam vidjela i saznala. Ono što mi je ovdje novo jeste, prije svega, velika uočljivost i pažnja koju sa sobom nosi dužnost ambasadora jedne utjecajne zemlje. To je s druge strane doduše i nešto što mogu iskoristiti u interesu naših odnosa i napretka u ovoj zemlji.

Šta ste kao žena u diplomatiji najvažnije naučili?

– Potrebna je hrabrost da preuzmete zadatke i teme s kojima nikada niste bili u dodiru. Žene su prema mom iskustvu u tom pogledu nešto povučenije. Bez tog skoka u hladnu vodu danas bih bila siromašnija za neka fascinantna iskustva. Mogu samo ohrabriti na to: Na manifestaciji Girls‘ Day (Dan djevojaka) povodom kojeg sam ove godine u svojoj rezidenciji ugostila učenice srednjih škola, pozvala sam te mlade žene da nikada ne dozvole da ih neko uvjeri da nešto ne mogu samo zato što su žene.

Otkrijte nam kako izgleda Vaša svakodnevica u Sarajevu?

– Radna sedmica je obilježena terminima u Sarajevu i u cijeloj zemlji. Za kompenzaciju imam vikend: tada
se bavim svakodnevnim poslovima kao što je kupovina, pranje veša itd. Ali vodim računa da pri tome ne budem uskraćena za odmor. Veoma rado pješačim po brdima ili uživam u čitanju dobre knjige pod bosanskom kruškom u vrtu svoje rezidencije ili jednostavno šetam po starom dijelu grada!

Šta u našoj zemlji prepoznajete kao najveći potencijal?

– Bez dvojbe: Ljude. Sve ovisi isključivo o njima. Odlučujuća je ljubav ovih ljudi prema svojoj zemlji. I nježni pupoljak naklonosti je potrebno njegovati kako bi se mogao razvijati. Mladima je potreban obrazovni sistem koji neće razdvajati nego graditi mostove koji će jačati osjećaj zajedništva svih Bosanaca i Hercegovaca! Naravno da mladi ljudi moraju imati i bolje obrazovanje u školama u BiH i bolju pripremu za tržište rada kako bi ljudi, a time i zemlja imali budućnost. A da u ovoj zemlji ima dobrih mogućnosti je, uzgred rečeno, prepoznalo gotovo 250 firmi s njemačkim kapitalom, koje ovdje posluju.
Opravdavate li sve veće odlaske Bosanaca i Hercegovaca u zapadnoevropske zemlje, posebno u Njemačku, u potrazi za boljim životom?

– Naravno da mogu shvatiti razočarenje i nestrpljenje ljudi radi toga što izostaju suštinske promjene u ovoj zemlji. Građani su zaslužili da političari, koje oni biraju, konačno počnu raditi za to da svojoj omladini i svojim nosiocima usluga pruže pravu perspektivu. BiH mora konačno sprovesti neophodne socio-ekonomske reforme i time postati privlačna za ulaganja i stvarati nova radna mjesta. Ljudi hoće pouzdanu zdravstvenu zaštitu i bolji obrazovni sistem. Oni već dugo čekaju na sudske postupke kao garanciju vladavine prava i na neprekidnu i efikasnu borbu protiv korupcije i nepotizma. Građani BiH redovno imaju mogućnost da svojim glasom u glasačkoj kutiji ocijene učinak političara koje su birali. Ovo je osnovno demokratsko pravo
koje bi trebalo da se i koristi.
Njemačka ambasada je na lokalnom nivou implementirala mnoge uspješne projekte u BiH. Na koji ste posebno ponosni? Želite li neki najaviti?

– Njemačka podržava BiH u mnogim projektima – počevši od onih skroz velikih pa sve do onih malih projekata. Posebno su mi prirasli srcu oni projekti koji se bave skupinama onih koji su potisnuti na samu margin  društva i raduje me da im možemo pomoći da opet imaju život u kojem samostalno odlučuju i pružaju svoj doprinos društvu. Dozvolite da vam navedem dva primjera: U Žepču je 2016. godine zahvaljujući sredstvima Njemačke Vlade otvoren Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama. Ti mladi ljudi iz ovog centra kao i partnerskog centra u Maglaju su prošle godine na našem božićnom bazaru prodavali proizvode koje su sami izrađivali. Skoro svi članovi moje porodice su za Božić dobili poklon koji je napravljen u Žepču ili Maglaju Drugi primjer je ekipa mlađih kadetkinja u rukometu iz Stoca. Sportski radnici su uz mnogo građanske hrabrosti i velikim angažmanom uspjeli da organizuju zajednički rukometni turnir na kojem su sudjelovale učenice sva tri naroda koji žive u ovom gradiću. Ambasada je pri tome dala svoj doprinos samo u pogledu troškova za turnir, kako bi se djevojčice mogle dokazati i odmjeriti snage između sebe. Sve ostalo su te djevojke, njihovi nastavnici i roditelji sami podigli na noge! Ovdje je često
moguće da se s relativno preglednim doprinosima postigne tako mnogo, kada ideja i volja za realizacijom potičuiz samog društva.

Kada govorimo o političarima sa svjetske scene, ko zaslužuje Vaše divljenje?

– Južnoafrički političar Nelson Mandela zaslužuje neograničeno poštovanje i priznanje. Unatoč nepravdi koja mu je nanesena, on je svoju zemlju vodio na putu pomirenja i zakopao rovove među ljudima. On je imao tu dalekovidnost i hrabrost da onima koji su odgovorni za njegovu patnju pruži ruku i tako utemelji put za modernu Južnu Afriku.
Koja knjiga Vam je promijenila svjetonazore?

– Yann Martelov roman „Pijev život“ me jako impresionirao. Glavni junak ove knjige, dječak Pi, je sin direktora zoološkog vrta u Indiji. Njegov otac donosi odluku da se s porodicom i velikim dijelom životinja iz njihovog zoološkog vrta uputi brodom ka Kanadi kako bi se iselili. Brod na otvorenom moru zapada u tešku oluju, prevrće se i iznenada potapa. Pi, jedan tigar i još tri životinje uspijevaju pronaći spas na čamcu za spašavanje gdje počinje njihova bitka za preživljavanjem… Kada Pi nakon više od sedam mjeseci opet dohvati čvrsto tlo pod nogama, drugim ljudima pada teško da mu povjeruju u njegovu priču o “suživotu s tigrom”. Za mene je ovo priča o očaju, ali i o pronalasku snage za preživljavanjem. Na pitanje o smislu života se doduše
– ne baš iznenađujuće – ne daje sveobuhvatan odgovor, ali dobivate mnogo zanimljivih povoda za
razmišljanje. Pi, kao pripadnik sve tri svjetske religije, posmatra to kao mogućnost da na trenutak ugrabi
pogled na ono Božije. Plutajući beskonačnim morima čak i mistično nadaren čovjek kao on dospijeva na
granice svog vjerovanja.

Imate li neki hobi?

– Pored klasične muzike uživam u sudoku ukrštenicama– koncentracija na čiste brojeve i logičko zaključivanje
pomaže mi da ispraznim glavu i da se opustim. Nikada ne idem na put, a da nisam spakovala ukrštenicu u torbu.