Negdje pri kraju mojih dvadesetih na tridesete godine. Valjda se sa zrelošću, i većom finansijskom mogućnošću za posjetu dobrim restoranima, razvijalo i poznavanje i prepoznavanje vinskih sorti i uživanje u dobroj hrani uz različita vina. Svakako su česta putovanja  dodala svoje kockice u moj gurmanski mozaik. S otvorenjem vlastitog restorana imala sam velike i izvanredne mogućnosti za probavanje i istraživanje vinske priče, koja je bez kraja – počinje svoju priču naša sagovornica, ugledan sommelierka i prva vinska akademkinja na Balkanu

Piše: Lejla Lojo-Karamehmedović

S prelaska iz dvadesetih na tridesete, uporedo s emotivnim i materijalnim sazrijevanjem, naša se sagovornica, ugledna sommelierka i jedina dama s titulom vinske akademkinje na Balkanu, bespovratno zaljubila u vina. Ta ju je strast potakla i da upiše sommelijersku školu, te dođe do trećeg, najvišeg, stepena sommelijerstva. Jednaku količinu ljubavi već je osjećala prema romantičnoj Ljubljani u koju je iz rodne Banja Luke došla živjeti još kao studentkinja i koja je i danas njen dom. Životni će je put nerijetko vraćati u Banja Luku, ali i sve druge dijelove svijeta. Neke kontinente obišla je više puta, jer joj putovanja pružaju najveće veselje. Ova dama, itekako inspirativnog života, s našim je čitateljima podijelila svoje uspomene,  otkrila zašto se i dalje sa svojom generacijom okuplja ispred hotela Bosna, te govorila o svom ljubljanskom restoranu, koji je bio ispred svog vremena, ali ne i ispred Mirine želje za putovanjima.

 Ako bismo Vas vratili nekoliko decenija unatrag, bismo li Vam mogli izmamiti uspomene na prvu čašu vina i ljubav koja se pritom rodila?

– Nemam konkretnoga sjećanja na prvu čašu vina. Odrastala sam u porodici koja je cijenila i voljela dobru hranu i piće. Moji roditelji su uživali u pripremanju večera za prijatelje i često su s putovanja donosili namirnice ili vino koji se nisu mogle kupiti u našem kraju. Sjećam se da sam kao mala probala vina meni smiješnih imena – Ritoznojčan ili Venerino mleko, koje su moji donijeli iz Slovenije. U našoj porodici su djeca smjela probati (ne piti!) alkohol. Pravi odnos prema vinu sam razvila kasnije, negdje u 25. godini. Stariji si, prođeš period „istraživanja“, i tek onda ozbiljnije pristupaš tom čudesnom piću.

 Rođeni ste i odrasli u Banja Luci, kako je tekao Vaš put do Slovenije gdje i danas živite?

– Imala sam krasno djetinjstvo u izrazito multinacionalnoj i multikulturalnoj sredini. To je bilo djetinjstvo puno sreće i smijeha. I danas sam u kontaktu sa prijateljima s kojima sam pohađala osnovnu školu i gimnaziju. S roditeljima sam često putovala u Sloveniju i još u osnovnoj školi sam rekla da ću studirati u Ljubljani. Dopadala mi se arhitektura, čistoća i uređenost toga grada. I tako sam poslije gimnazije nastavila školovanje u Ljubljani, koja me je tako osvojila da sam u njoj i nastavila živjeti.

 Koliko često posjećujete rodnu Banja Luku?

– Tri do četiri puta godišnje, a obavezno zadnji vikend u maju. Svake godine te zadnje majske subote se moja gimnazijska „raja“ u 11 sati nađe pred hotelom Bosna, nešto popijemo i dogovorimo gdje idemo navečer proslavljati dan mature. Bili smo drugi razred kada nas je zadesio katastrofalni zemljotres 1966. godine. Šest mjeseci smo skupa preživjeli u evakuaciji u Selcu na hrvatskoj obali. I danas svaki put prepričamo kakvu anegdotu iz hotela Slaven, gdje smo živjeli s profesorima. Zbog tih zajedničkih dana smo bili veoma povezani, cijela generacija. Nažalost, mnogo je prijatelja raseljenih širom svijeta. Sada nas se okupi 50-ak. Volim se vratiti u Banja Luku, mjesto lijepih sjećanja, mjesto divnog odrastanja.

 U kojem trenutku svog života ste shvatili da je vino odličan dodatak životu, te da imate savršena čula za poziv sommeliera?

– Negdje pri kraju mojih dvadesetih na tridesete godine. Valjda se sa zrelošću, i većom finansijskom mogućnošću za posjetu dobrim restoranima, razvijalo i poznavanje i prepoznavanje vinskih sorti i uživanje u dobroj hrani uz različita vina. Svakako su česta putovanja  dodala svoje kockice u moj gurmanski mozaik. S otvorenjem vlastitog restorana imala sam velike i izvanredne mogućnosti za probavanje i istraživanje vinske priče, koja je bez kraja. Tada sam primijetila da imam prirodni talenat za idealno „sljubljivanje“ hrane i vina. Mnogo sam putem naučila, ali prirodne predispozicije, razvijeni receptori, su jako važni. To je slično kao kod pjevanja. Svi volimo pjevati kad nas pjesma ponese (smijeh), ali je malo vrsnih pjevača koji imaju prekrasan glas. Jednako tako svi volimo piti, ali svi ne prepoznajemo elemente koji vino čine posebnim! Jako je važno koliko nam je razvijen ili osjetljiv senzor za miris ili koliko imamo papila na jeziku, koliko različitih aroma zapamtimo. Taj silni interes za vino je i bio razlog zbog kojeg sam se upisala sommeliersku školu i došla do (kod nas) najvišeg, trećeg stepena.

Sa Martinom Bennom, vlasnikom i glavnim chefom restorana “Sepia” i njegovom suprugom u Sydneyu

 Koji Vam je najteži sommelierski zadatak ikad postavljen?

  – S izborom vina uz hranu nikada nisam imala problema. Čak me prijatelji sommelieri često konzultiraju. Kao najveći izazov mi padne na pamet londonski ispit o pjenušavim vinima. Pored pismenog dijela uvijek dobiješ tri čaše pjenušca koje moraš opisati i ustanoviti koja su, iz koje zemlje, iz kojih sorti grožđa… Čudo toga! Obično su davali uzorke španske cave, ili italijanski prosecco, francuski champagne, pjenušavo iz „novog svijeta“ i to, poslije dugotrajnog probavanja, relativno lako prepoznaš. Taj put su nam dali tri zrela, odležana šampanjca (od 5 do 30 godina), i morali smo ustanoviti starost, vrste grožđa, iz kojeg dijela Champagne su… To nije bio jednostavan izazov, ali sam ga položila s četvorkom!

Jedna od rijetkih stvari zbog kojih Bosanci hvale Hercegovce upravo su vina. Koje hercegovačko vino Vi najviše volite popiti?

 – Još od malih nogu sjećam se da su se u našoj kući pile hercegovačka Žilavka i Blatina. Bogata, puna vina izvrsne voćnosti i punoga tijela. Pored tih autohtonih, u zadnjih par godina me oduševljava još jedna sorta – Trnjak, koji daje odlična crvena vina. Normalno, puno je odličnih vina iz Hercegovine koja su napravljena iz poznatih internacionalnih sorti, ali naglašavam ove autohtone, jer cijeli vinski svijet danas teži prepoznavanju domaćih, autohtonih sorti i vina iz njih. I svakim danom je sve više odličnih vinarija. Vukoje, Nuić, Čitluk, Tvrdoš, Zadro, Keža, da spomenem samo neke. Užitak je piti njihova vina!

Ukusi su različiti, no najbolje vino koje ste ikada probali je…?

– Uh, to je jako teško. Šampanjci su na prvom mjestu, uvijek me osvoje, gdje god da sam. Inače mi je najveći užitak na putovanjima piti autohtono vino i svakako da uz domaću hranu toga kraja najbolje i ide domaće vino. Radije pijem bijela vina, od crvenih mi je najmilije vino iz Pinota crnog (Pinot Noir). Ali nedavno sam otvorila crveno vino berbe 1997. godine, iz kalifornijske doline Napa, vinarije Opus One. Uz pečena patkina prsa u tamnom umaku je mekano, „plišano“ vino bogatih zrelih aroma po tamnom bobičastom voću, suhim šljivama, čokoladi, crnom papru, marmeladi, bilo božanski izbor. Mnogo je elemenata koji utječu na to koje mi je trenutno najmilije vino.

Zbog svog ste posla mnogo putovali po svijetu. Koje su Vas se zemlje posebno dojmile i jesu li putovanja najbolje što imamo od života?

– Putovanja mi pružaju najveće veselje. Obišla sam sve kontinente, neke i po par puta, ne samo poslovno nego i privatno. Australija i Južna Afrika su mi posebno u srcu. Sydney sam prvi put posjetila 2000., poslovno. Tada sam odradila logistiku za Slovensku turističku zajednicu pri učešću na Olimpijskim igrama. Grad me očarao i zatim sam se privatno vraćala još tri puta. Naravno da sam uvijek posjećivala i odlične restorane i vinska područja kojim Australija obiluje. U januaru ponovo planiram putovanje u Australiju i na Novi Zeland.

Jug  Južne Afrike sam više puta posjetila zbog izvrsnog vina,  prekrasnog krajolika, topline i odličnih restorana. Lijepo ju je posjetiti, ali ne bih mogla tamo živjeti, zatvorena u geto sa stražarima i visokim ogradama s bodljikavom žicom.

Vino, uglavnom, određuje moje destinacije. Posjete vinski, područjima po cijelom svijetu, probavanje vina tamo gdje je proizvedeno mi je uveliko pomoglo i pri najtežem ispitu, onom o mirnim vinima iz cijeloga svijeta,  u londonskoj školi. Ja sam znanje „prikupljala“ direktno ga ispijajući na izvoru!

Okušali ste se i kao ugostitelj, te ste zapravo prvi otvorili slow food restoran u Sloveniji. Je li takav restoran bio suviše moderan za vrijeme u kojem ste ga otvorili pa ste se prestali baviti ugostiteljstvom ili…?

– Jedna od moje četiri kompanije se bavila organizacijom i logistikom u segmentu sajmova i izložbi, te je bilo i službeni špediter Ljubljanskog sajma. Stranke sam nebrojeno puta vodila po najboljim ljubljanskim restoranima. Ako nisam imala više pozvanih, uvijek je bio problem da uz obrok od više sljedova dobijemo po čašu različitog  vrhunskog vina, jer se ugostitelju nije isplatilo otvarati flašu za dvije-tri čaše. Već ranije sam bila među „prvoborcima“ slovenskog slow- food pokreta. I tako sam preko noći kupila restoran u centru Ljubljane i „kreirala“ ga po svome ukusu i po svjetskim trendovima koje sam vidjela na brojnim putovanjima po svijetu. Još daleke 1995. smo u restoranu «Monroe» imali degustacijske menije od sedam i devet sljedova, popraćene odgovarajućim vinom. Preko sto vinskih „etiketa“ se moglo piti na čašu. Sedamnaest različitih vrsta čaša se posebno napravilo u Steklarni Rogaška za moj restoran. Sve je bilo uređeno na najvišem nivou. Sjećam se da mi je poznati kompozitor Lalo Schifrin (dobitnik brojnih oskara za filmsku muziku, sjećate se teme iz filma «Nemoguća misija» s Tomom Cruiseom?) rekao ako bih imala takav restoran u Parizu, da bi cijeli svijet znao za mene. Restoran sam imala osam godina. Volim putovati. Znala sam na svojim „putešestvijama“ ostati i po par mjeseci, a to je teško kada imaš restoran i još druge poslove. Ali nisam mirovala, poslije restorana sam uz rijeku Ljubljanicu, također u centru, napravila vinoteku „Galerija umetnosti in vina“. U njoj sam na svakih mjesec i po mijenjala izložbe znanih umjetnika. To je bilo jedino mjesto gdje si uz čašu vina i „mezu“ mogao uživati u izloženim umjetninama. Jednom prilikom sam napravila izložbu na samo jedan dan. Naša draga Jadranka Stojaković je došla iz Tokija i napravili smo večernju izložbu i koncert. Prekrasna sjećanja i čudesna druženja. Saša Lošić je bio česti gost. Poslije njegovog samostalnog koncerta s gostima, „tulum“ je bio u mojoj vinoteci. Sjećam se da se Loša čudom čudio kada sam (u sitne sate), uz pratnju violine, s Halidom Bešlićem pjevala „Prvi poljubac“, jer to Halidu nije običaj poslije koncerta, a ni ja nikada nisam baš ljubila „narodnjake“. Puno dobre volje i nebrojeno puno lijepih trenutaka!

Kada sam, poslije tri godine zaista napornog života, prodala i vinoteku,  često su mi moji znanci i gosti govorili (uz žaljenje za krasnom kulinarikom i druženjem), da sam sve radila makar pet godina prije vremena. Nije tu bilo neke velike zarade, ali je iskustvo ispunilo dušu i ostavilo prekrasna sjećanja.

Želimo Vam čestitati na tituli prve vinske akademkinje na Balkanu. Koliko je bio zahtjevan završni ispit koji ste polagali, te koji se sve uslovi moraju ispuniti da bi se stekla ova titula?

– U austrijskom gradiću Rust, u znanoj vinskoj pokrajini Burgenland, se nalazi „ekspozitura“  svjetski poznate londonske vinske škole WSET (Wine & Spirit Education Trust). U londonskoj školi sam završila 4. stepen – Diploma WSET i time dobila mogućnost za polaganje sljedećeg stepena i dobivanje titule Weinakademiker. U proljeće sem predlagala temu za pismeni rad koju su mi odobrili i zatim sam dva i po mjeseca istraživala, proučavala i pisala. Predložila sam da to bude tema o izvrsnoj bijeloj vinskoj sorti Rebula, koja raste samo u krugu cca 50 kilometara na italijansko-slovenskoj granici. Tome je slijedio još usmeni dio ispita. Ne samo da sam dobila tu laskavu titulu Weinakademiker, već sam i s najvećim zadovoljstvom proširila znanja o Rebuli, meni najmilijoj sorti grožđa iz koje se mogu proizvoditi različita vina od pjenušca, svježeg mirnog vina, maceriranog „orange“ do prebogatog slatkog vina.

Najpoznatija izreka o vinu jeste „In Vino veritas“. No, kada biste vi birali riječi koje opisuju vino, šta biste rekli?

– Dvije kratke rečenice bi opisale moj odnos prema vinu. Prva je znanog hvarskog vinara Andre Tomića: „Vino se pije na ure, a ne na litre“ i druga, što bih ja rekla, „voda je potrebna za život, a vino je za radost življenja“.

U Sarajevu se krajem mjeseca održava Sarajevo Wine Weekend. I sami ste imali sudjelovali na prethodnim. Kakve uspomene nosite s ovog događaja i šta mislite o njegovom značaju za BiH, ali i Region?

– Sarajevo je krasan grad čijoj raznolikosti se uvijek veselim. Ipak, njegovi stanovnici su ti koji mu daju čarobnost koja uvijek privlači i očarava. Toliko je topline, prijateljstva, mekoće u odnosu, a da o duhovitosti, onoj usputnoj, ni ne govorim. Obožavam Sarajlije! Priznajem, i hrana me privlači. Uvijek obiđem mnogo restorana – Kod Kibeta, Libertas, Bašču kod Ene, Baščaršiju. Užitak je svugdje zagarantiran.

Od početka pratim Sarajevo Wine Weekend i ponovo ću doći ove godine. Divim se i obožavam tu malu grupu entuzijasta koji se trude i uspijevaju okupiti eminentne predstavnike vinske branše. Amir, Najra, Lejla i Sead su mala grupa velikoga srca koji se istinski trude i izgaraju da približe vino i blagodati koje ono nosi. Festival je svake godine veći, raznovrsniji, bogatiji i po broju izlagača i po posjetiteljima. Rade pravu stvar na srčan i radostan, ukratko – sarajevski način. Doviđenja do Sarajevo Wine Weekenda!