Šarmantnog Širokobriježanina mnogi pamte iz značajnih filmskih ostvarenja, ali je ostao poznat i kao velika ljubav hrvatske pjevačice Nine Badrić. Glumac na kojeg Zagreb može biti ponosan ostvario se kroz niz uloga u predstavama, koje su izvođene širom svijeta, većeg broja cijenjenih reditelja

Razgovarala: Dina Hadžajlić

Pažnju filmske javnosti privukao je ulogama u filmovima Kristijana Milića „BROJ 55“, Vlatka Vorkapića „SONJA I BIK“ i segment „HRVATSKA PRIČA“ rediteljice Ivone Juka u filmskom omnibusu NEKE DRUGE PRIČE.

Da li je veći izazov biti član žirija ili glumiti?

– Glumiti sam već nekako navikao. Ovo mi je bilo zaista novo, tako da je teže biti član žirija. Jako mi je čudno bilo ocjenjivati svoje kolege.

Koje tipične osobine Hercegovca prepoznajete kod sebe i koje biste promijenili?

– Sebe smatram netipičnim Hercegovcem. Ni sam ne znam tačno koje su to tipične hercegovačke osobine, kada bi sada jednu po jednu analiziral sigurno je da bih imao neku od njih. S obzirom na to da živim na mnogo
mjesta, vjerujem da sam „pokupio“ iz svakog mjesta po neku osobinu.
Od kojeg reditelja ste najviše naučili tokom svog rada s njima?

– Od onih s kojima sam najviše I radio: Bobo Jeličić, Paolo Mađeli, Ivica Buljan…

Svi glumci prije ili kasnije odluče stati iza kamere. Da li ste se ikada okušali u ulozi reditelja i kakve su vaše ambicije po tom pitanju?

– Nisam se još okušao, ali bih slagao kada bih rekao da me to ne „golica“ i da me to ne privlači. Ali se još ne smatram dovoljno zrelim za takvo nešto. Tako da sad ništa konkretno, ali jednoga dana…

Kako se pripremate za uloge?

– Svaka uloga je specifična, tako da to ovisi o samoj ulozi i svaka za mene podrazumijeva potpuno novi i
drugačiji „recept“, ali definitivno ne postoji forma kojom se vodim.

Već 15 godina djelujete u sklopu West Herzegovina Fest, flmskog festival u Širokom Brijegu, da li ste zadovoljni ishodom ovog događaja?

– Smatram da uvijek može bolje. Svake godine nastojimo da ga što više unaprijedimo i da ga što više razvijemo. Uvijek kažem kako je to neko „čedo“ koje raste i razvija se.

Kakvo iskustvo nosite sa snimanje serije „The Last Panthers“, i kako ste dobili ovu ulogu?

– Ulogu sam dobio slučajno, došavši u Beograd na audiciju za drugu ulogu za koju nisam nešto dobro napravio. Radeći audiciju za tu ulogu, reditelju se dopalo kako glumim i iz jedne slučajnosti došlo je mog angažmana – glavne uloge.

Rođeni ste i odrasli u Širokom Brijegu, studirali u Zagrebu i tamo najviše djelujete, a mnogo ste vezani za Sarajevo. Koji grad smatrate svojim domom i gdje Vam se ljudi najviše dopadaju?

– Svaki, ako to može. (smijeh) Najsretniji sam kada uspijem kombinirati mjesta za život i mijenjati
sredine, jer se tako osjećam živim. Uvijek kažem da mi je Zagreb neka baza iz koje „perem robu“.
Ne razlikujem ljude na osnovu njihovog mentaliteta, jer ne vjerujem u generalizacije. Nastojim ljude
upoznavati dublje, a ne površinski.

Kako je bilo odrastati s dvije sestre? Šta ste od njih naučili o ljepšem spolu?

– Volim svoje sestre beskrajno. Mislim da je njima teže bilo odrastati sa mnom, kao najstarijim bratom, nego meni s njima. Naučio sam kako ih paziti… One su moje princeze.

Smatrate li se džentlmenom?

– Nastojim biti obazriv, biti prisutan I pristojan. Živjeti tu i sada. Ako to čini džentlmena, onda jesam.

Koja osoba u Vašem životu je najviše oblikovala Vaš karakter?

– Ja. Puno ljudi je utjecalo na moj život, ali nemam jednu određenu osobu koja je znatno utjecala na moje
današnje „ja“.

Kada biste dali savjet deset godina mlađem Goranu Bogdanu, šta biste samom sebi rekli?

– Manje se sekiraj!

Kakvi ste u kulinarstvu?

– Nekada sam jako volio kuhati i to me privlačilo, čak sam čitao kuharice i izmišljao svoje recepte. Nažalost, zadnjih nekoliko godina, otkada sam se počeo baviti glumom, nemam vremena za takvo nešto. Ali se nadam da ću imati u budućnosti.