U maloj sredini poput Šibenika, život te uvijek nekako usmjerava u one „sigurne vode“. Završi školu, nađi siguran posao, digni kredit… U takvom okruženju, mnogi ljudi, a posebno žene, svoje snove stave na čekanje, pa onda i sasvim zaborave na njih. I moji su snovi zamalo nestali pod teretom svakodnevice – kazala je za naš magazin talentirana Šibenčanka koja se svojoj velikoj ljubavi, crtanju odlučila posvetiti tek u tridesetim, ne dozvolišvi svojim snovima da izblijede

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović

U mjesecu iza nas, sarajevska koncept store „Kutcha“ bila je mjesto okupljanja brojnih umjetnika, ali i svih onih koji vole kreativnost i umjetnost. Prva samostalna izložba Šibenčanke Branke Grubić, opravdano, bila je jedna od najposjećenijih događaja, a zvanice su uživale u portretima talentirane slikarke, te ugodnoj i opuštenoj atmosferi koja je dominirala na večeri otvorenja. Žive i vedre boje, osmijesi i pozitivna energija glavne su karakteristike njenih umjetničkih djela, koje je Branka počela stvarati iz hobija. Crtanje je, naime, njena velika ljubav, no ozbiljnije mu se posvetila tek unazad nekoliko godina. i nije pogriješila, jer su njeni radovi naišli na odličan odjek kako u regionu, tako i u inostranstvu. Za Brankin rad posebno su se zainteresirale i Sarajlije, pa je našem glavnom gradu poklonila svoju prvu samostalnu izložbu.

Na samom početku prenesite nam utiske sa sarajevske izložbe.

– Mogla bih čitav ovaj razgovor pričati o utiscima sa sarajevske izložbe i ne bih sve stigla reći. To je bio fantastičan vrtlog pozitivnih emocija koje ću pamtiti cijeli život. Prvenstveno radi ljudi s kojima sam sarađivala u pripremi i realizaciji projekta. Od prvog trenutka, kad sam kročila nogom u Kutchu, i upoznala Adnu, Maju i ekipu, znala sam da će to biti sjajna priča. Kad su se u priču uključili i genijalci iz The Brew Puba i Suprefooda, stvoren je „dream team“ gdje više nisi znao gdje završava posao, a počinje prijateljstvo. Čitave pripreme protekle su u ugodnoj, opuštenoj i prijateljskoj atmosferi, što se osjetilo na samom otvaranju. Okupilo se stotinjak ljudi koje većinom nisam poznavala, a osjećala sam se kao da sam tu oduvijek. Moram se zahvaliti i brojim medijima čije su objave doprinijele stvaranju te pozitivne atmosfere.
Na kraju, ljubitelji umjetnosti već su rezervirali nekoliko slika, pa mogu reći I da je u tom dijelu izložba bila uspješna. Sve ono zbog čega se bavim slikanjem ostvarilo mi se kroz ovu izložbu.

Zanimljiva nam je priča da je Sarajevo, zapravo, prvi grad u regionu gdje ste se predstavili samostalnom izložbom?

– Često me ljudi pitaju zašto sam izabrala baš Sarajevo. A ja im kao iz topa odgovorim: „Sarajevo je izabralo mene“. Baš kao u Balaševićevim stihovima, ono je, kao dijete, prvo pružilo ruke. Za razliku od kupaca diljem svijeta, s kojima imam profesionalni odnos, u Sarajevu je svaka nova slika značila i jedno novo prijateljstvo. Kako se širio krug prijatelja, tako se ideja o izložbi činila sasvim prirodnom. Jednom prilikom, nakon priloga na TV1, počeli su stizati i pozivi. Među ostalim, nazvali su iz galerije Kutcha
na Skenderiji. Nakon par poruka, sjeli smo u auto, doputovali u Sarajevo i sve se dogovorili za pet minuta, kao da se znamo cijeli život. Ima nešto čarobno u tom sarajevskom mentalitetu koji je dosta sličan našem šibenskom, dalmatinskom. Ne znam kada ću i gdje imati drugu izložbu, ali znam da će biti jako teško ponoviti ovakvu priču.

Crtate od djetinjstva, no koliko dugo se profesionalno bavite slikanjem?

– Zanimljiva je to priča. Crtam otkad znam za sebe, no ozbiljno se bavim slikanjem tek unazad nekoliko godina. Kist sam prvi put uzela u ruke tek u svojim tridesetima. Znate i sami da u ovim krajevima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost. Moje školovanje obilježilo je ratno vrijeme, a zatim i ekonomska nesigurnost. U maloj sredini poput Šibenika, život te uvijek nekako usmjerava u one „sigurne vode“. Završi školu, nađi siguran posao, digni kredit… U takvom okruženju, mnogi ljudi, a posebno žene, svoje snove stave na čekanje, pa onda i sasvim zaborave na njih. I moji su snovi zamalo nestali pod teretom svakodnevice. Sve do prije par godina šarala sam olovkom po zadnjim stranicama bilježnica i sramila se ljudima pokazivati svoje radove. Danas šaljem slike po cijelom svijetu i živim svoj san. Upravo zato se moja prva izložba i zove „Don’t fade Away“ i posvećena je svim ženama koje svoje talente i snove ostavljaju sa strane. Svojim primjerom želim poslati jasnu poruku. Ne dajte vašim talentima da izblijede. Jednom, kad dozvoliš sebi da pratiš svoje snove, svoje strasti i svoje želje, dobiješ neopisivi osjećaj slobode i uzbuđenja. To je pravi život.

Ako bismo tražili krivca za Vašu ljubav prema slikanju, to bi bio/bila…?

– Mogla bih izdvojiti neke ljude koji su me poticali, poput moje učiteljice Kate Štambuk koja je moje radove s
likovnog uvijek stavljala na školski pano. Ipak, mislim da je to ljubav s kojom se čovjek rodi i nosi je u sebi.
Moji uzori zapravo i nisu iz slikarskog svijeta. To su Freddie Mercury, Ellen DeGeneres, Walt Disney, Charlie Chaplin, Dražen Petrović i mnogi drugi. Svi su oni potpuno različiti, ali im je svima zajedničko da su svojim talentom učinili ovaj svijet ljepšim mjestom. Neko svojim glasom, neko maštom, smislom za humor ili radnim navikama i željom za neprestanim usavršavanjem. Svako ima neki talent kojim može barem malo
uljepšati svijet. Moj talent su boje.
Samouki ste, kako usavršavate svoje tehnike crtanja?

– Kao što sam rekla, kist sam uzela u ruku tek prije nekoliko godina. Od tada svaki dan učim i naporno radim da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Nikad nisam prošla nikakvu formalnu obuku niti kurs. Na moju sreću, internet je nepresušno vrelo informacija i edukativnih sadržaja. Svaki dan provodim sate I sate na internetu proučavajući radove ljudi koje cijenim, čitam i gledam različite „how to“ video tutorijale. Nakon toga slijedi mukotrpna igra pokušaja i pogrešaka. U tom dijelu posla stalno mi je pred očima legendarni šibenski košarkaš Dražen Petrović i način na koji je on pokorio svijet napornim radom i neprestanom željom za usavršavanjem. Dražen je nepresušno vrelo inspiracije.

Koliko ste samokritični?

– Veoma sam samokritična i stalno nastojim biti bolja u ovome što radim. Ipak, vremenom sam naučila da je najvažniji balans između samokritičnosti i samopouzdanja. Samokritičnost je neophodna kako bi shvatili gdje imate prostora za napredak. Ali prevelika doza samokritičnosti će vas natjerati da se zatvorite u ormar iz kojeg nikad nećete izaći. Godinama sam se bojala pokazivati svoje radove, jer sam smatrala da nisu dovoljno dobri i da nikad neće biti. Da vremenom nisam razvila i dozu samopouzdanja, nikad ne bih organizirala izložbu. S druge strane, prevelika doza samopouzdanja vas vodi u svijet lažnog samozadovoljstva, stagnaciju i propadanje. Ključno je održati balans – biti svjestan svojih vrijednosti, ali i prostora za usavršavanje.

Vaše slike su tako pune boja, pune su života. Na kakav odjek nailaze u javnosti? Kakvi profli ljudi ih žele
imati u svom domu?

– Moja filozofija vrlo je jednostavna. Želim raditi slike koje se ljudima sviđaju i izazivaju pozitivne emocije. Da ih podsjete na neki veseli trenutak i da im se nasmiju kad ih ujutro pogledaju sa zida. Nemam namjeru pričati o nekakvim „egzistencijalnim problemima žene u savremenom tranzicijskom društvu“. No, to ne znači da su te slike plitke. Naprotiv, vjerujem da se jednostavnom, toplom emocijom može puno bolje doprijeti do ljudske svijesti. Jerry Seinfeld je kroz zezanciju detaljno opisao brojne ljudske mane I pomicao granice tolerancije u društvu. Walt Disney je „izmislio“ životinje koje pričaju i uljepšao djetinjstvo generacijama. Upravo takvi su i ljudi koji žele imati moje slike u svom domu: neopterećeni i jednostavni ljudi koji u svoj dom žele unijeti dodatne vedrine.

Kakve Vas to osobe inspiriraju? Je li to njihovo lice ili energija kojom isijavaju?

– Iako slikam portrete i proučavam lica, najveću inspiraciju zapravo pronalazim u muzici. U mom životu muzika je prisutna dvadeset i četiri sata dnevno i bez nje ne bih mogla živjeti. Slušajući pjesmu koja me u tom trenutku pokreće, pronalazim lica i sastavljam kompoziciju. Muzika definira emociju, boje i karakter. Slikam ono što čujem i osjećam. Sve moje slike nose nazive po pjesmama uz koje su nastale.

Vaši radovi su otputovali u razne dijelove svijeta, zahvaljujući online galerijama. Kako se postaje izlagač
u online galeriji i koliko Vam je to pomoglo u karijeri?

– Online galerije, društvene mreže i druge mogućnosti koje pruža internet igraju najvažniju ulogu u mom međunarodnom uspjehu. Zahvaljujući internetu mogu istovremeno biti prisutna u cijelom svijetu, a da se pritom ne maknem iz svog studija na 12. spratu u Šibeniku. Svakodnevno provodim sate na internetu. Tu učim, informiram se, komuniciram, nabavljam opremu i materijale, promoviram i prodajem svoje radove. Rad s online galerijama izuzetno je jednostavan. Kao na društvenim mrežama – urediš svoj profil, digneš slike, komuniciraš s ljudima i pratiš reakcije. Tu te niko ne pita čiji si, odakle si i kakvu diplomu imaš.
Vrijediš onoliko koliko se ljudima sviđaju tvoje slike i tvoj način rada. Posjetitelji i kupci su ti koji daju konačnu ocjenu. A ocjenjuje se sve, od samih slika do komunikacije i brzine dostave. Zahvaljujući galeriji Artfinder, moji se radovi danas nalaze u 14 zemalja širom svijeta, od Australije, preko Saudijske Arabije, Turske, Velike Britanije, pa sve do SAD-a. Osim online galerija, na internetu postoji cijeli niz mogućnosti promocije novih umjetnika. Tu su različiti konkursi, pozivi za sudjelovanje na izložbama, rezidencije, obuke, online magazini i fondovi za finansiranje projekata. Pobjeda na jednom takvom takmičenju u SAD-u mi je promijenila život. Odnijela sam prvu nagradu u konkurenciji 890 radova iz 33 zemlje. To mi je dalo strašan vjetar u leđa. Mediji su počeli pratiti moj rad, krenula je ozbiljna prodaja, a što je najvažnije, dobila sam strašnu injekciju samopouzdanja. Jer jedna stvar je kad vam prijatelji i rodbina govore da su vam slike super, ali kad stigne potvrda od stručnog žirija s druge strane planete, e to je već sasvim druga priča.

Bude li Vam nekada žao što se niste ranije, pa i u potpunosti posvetili slikanju?

– Ne razmišljam o tome. Možda bih, da sam ranije počela, do nekih znanja došla puno lakše. Svjesna sam da
sad moram ubrzano učiti i usput nadoknađivati izgubljeno vrijeme. Ali u ovom trenutku sam izuzetno sretna
i ne bih ništa mijenjala. Isto tako, ne želim da mi slikanje postane profesija. Imam stalni posao koji mi omogućava da slikam bez opterećenja, jer znam da su mi u svakom trenutku svi računi plaćeni. Tako mogu čiste glave slikati isključivo ono što me veseli. Da se profesionalno bavim time, vjerovatno bih radi novca morala pristajati na kompromise. Ovako uživam u slikanju, a novac mi dođe kao dodatna potvrda da ljudi zaista cijene moj rad. Uglavnom ga trošim na putovanja i dodatno usavršavanje.

Šta Vam je najbolja potvrda da se slikarstvom trebate baviti?

– Kad uspijete dotaknuti emocije ljudi koje ne poznajete, onda postanete svjesni da nešto radite dobro. Nedavno mi je Gabi Novak, gledajući Arsenov portret, rekla: „Branka, baš ste ga savršeno pogodili. Ovo je Arsen. Hvala Vam na tome.“ I to mi je dalo elana za mjesec dana. Veoma mi je važna ta povratna informacija. Posebno me vesele ljudi koji kažu da sam im svojim primjerom pomogla da se oslobode straha i počnu aktivno baviti umjetnošću. Često dobivam upite žena koje su, poput mene. predugo stavljale svoje talente sa strane, pa sad ne znaju otkud početi. Ne možete niti zamisliti koji je to osjećaj kad vam neko kaže da ste mu pomogli da ostvari svoj san.

Ko vam je sada najveća podrška?

– Sve kreće iz porodice. Nemoguće je uspjeti bez podrške u vlastitom domu. Prve boje, kistove i platna dobila sam na poklon od supruga koji je vjerovao u mene još dok sam šarala olovkom po listovima bilježnice. Danas djelujemo kao tim i cijelu ovu priču doživljavamo kao naš zajednički, porodični projekt. Isto tako, sretna sam što osjećam i podršku lokalne zajednice u mom Šibeniku, koji je, zahvaljujući timu mladih ljudi koji rade u kulturnim ustanovama, sve više otvoren za nove, savremene kulturne projekte. Gotovo sve ustanove i kompanije od kojih smo tražili pomoć za organizaciju izložbe u Sarajevu su mi pružile ruku. Ljudi koje ne poznajem, a koji su odlučili podržati ovu našu priču, na čemu im od srca zahvaljujem.

Sve goste na izložbi u Sarajevu, osvojio je Vaš pas… Prati li Vas baš na svim putovanjima?

– To je Eli, moje dlakavo klupko sreće. Naučena je biti među ljudima i obožava se maziti. Nigdje ne idemo bez nje. Proputovala je uz nas 10-ak zemalja, okupala se u 30-ak rijeka i osvojila sedam planinskih vrhova. Zapravo, ona je ta koja nas tjera van iz kuće. Mnoga mjesta ne bi nikad vidjeli da nije nje. Život uz psa je blagoslov. Uz ljudima neshvatljivu količinu ljubavi, pas vas uči da je jedino vrijeme koje postoji ono sadašnje. I da je za istinsku sreću najvažnije posvetiti dovoljno vremena pravim ljudima. Svaki dan.