„Ponosan sam na svoju porodicu, roditelje, na kćerku koja se bori i trudi da završi doktorski studij u jednoj specifičnoj oblasti koju do sada niko u svijetu nije na takav način tematski obradio i iskreno mislim da će njena knjiga biti od pomoći svjetskim jazz muzičarima. Također, ponosan sam na svoje studente, ali i na svoj dugogodišnji, krvavi rad“ – u intervjuu za naš magazin otvoreno priznaje jedna od najvećih muzičkih legendi Sinan Alimanović. S njim i njegovom kćerkom Lejlom, budućom doktoricom književnosti i jazz umjetnicom, razgovarali smo o umjetnosti, muzici, porodičnoj saradnji i povezanosti između oca i kćerke

Razgovarale: Dina Hadžajlić

Foto: Lejla Muratović

 Zajedno ste nastupali u sklopu „Sinan Alimanović International band“ jazz projekta, pa nas zanima kako je raditi s kćerkom – i naravno, Lejla, kako je raditi s ocem?

Sinan: Moj rad s Lejlom je sasvim prirodan slijed događaja. Ona od rođenja sluša muziku koju ja radim, također već dugo godina sluša Cheta Bakera, Milesa Davisa, Dianu Krall i druge vrhunske jazz muzičare, tako da se shvaća o čemu se radi. Pri zajedničkom radu nemamo nikakvih problema, jer se razumijemo.

Lejla: Kada je u pitanju moje pjevanje, radim samo s tatom i njegovim bendom. Meni je privilegija učiti od vrhunskih muzičara, kako od oca tako i od njegovih kolega. Kroz saradnju s tatom, imala sam priliku raditi s muzičarima kao što su: Vladimir Kostadinović, Saša Borovec, nastupila sam i s vrhunskim gitaristom, trostrukim dobitnikom britanske nagrade za gitaristu godine, Jimmom Mullenom, i mnogim drugim značajnim umjetnicima iz svijeta muzike. Kad se otvori prilika za saradnju s takvim ljudima, autoritetima u svojoj profesiji, automatski mnogo brže napreduješ, jer u procesu rada usvajaš njihove metode i muzički način razmišljanja. Nakon što se nataloži dovoljno znanja tog tipa, dolazi do svojevrsne kristalizacije iz koje prije ili kasnije izađe tvoj vlastiti glas. Naravno, u toj cijeloj priči prirodno je da je moj najveći muzički utjecaj tata. On mi je usadio određenu estetiku i otvorio vrata jazz svijeta.

 Koji je najbolji savjet koji ste dobili jedno od drugog?

Sinan: Od Lejle sam dobio više korisnih poslovnih savjeta. Drago mi je što me nagovorila da napravim solo jazz koncert, koji je godinu kasnije prerastao u nosač zvuka «Sinan Alimanović – Live in Sarajevo», a na kojem je Lejla umjetnička producentica.

Lejla: Važan savjet je da vrednujem put možda i više od cilja, u kontekstu da nema skraćenog puta, već sistematski rad, rad i samo rad: završiti posao do kraja. Rezultati dođu u pravo vrijeme. Još jedan od važnih savjeta je dostojanstvo i etičnost u pristupu bilo kojoj aktivnosti.

Kako je bilo odrastati uz Sinan Alimanovića, kao muzičara i uz sve ljude i način života koji je došao skupa s njegovim pozivom?

Lejla: Neke od prvih riječi, koje me je tata naučio, bile su: pretpojačalo i Nakamichi. Cijelo djetinjstvo su pokraj mene prolazili termini, kao što su: cijevno pojačalo, leslie, hammond… Dok sam bila u osnovnoj školi, mama me je učila da sviram na klaviru Mozartovu klavirsku Sonatu no. 16 C – dur. Skoro sam je naučila kroz igru, ali nije mi se dalje vježbalo. Ja sam radije, kad nikog nema kući, pozivala prijatelje iz razreda i onda bi se takmičili u disciplini: skok u dalj s klavira, ili bi, ako niko nije mogao doći, na pisaćoj mašini pisala priče. Jedna od prvih kompozicija koje se sjećam još iz ranog, prijeratnog djetinjstva je Birdland – Joea Zawinula. Znači jazz je oduvijek tu. Ipak, kad sam kao petnaestogodišnjakinja prvi put, samoinicijativno, počela slušati jazz, tata mi je sav sretan poklonio CD-e: Dee Dee Bridgewater, Diane Krall, Elle Fitzgerald, Net King Coela, Cheta Bakera, Milesa Davisa.

 Nakon mnogo godina rada i ostavljanja najkvalitetnijih djela iza sebe, još uvijek se bavite stvaralaštvom, koja je Vaša motivacija?

Sinan: Motivacija je ljubav prema muzici. Mislim da je to sasvim dovoljan razlog.

Lejla, trenutno ste na doktorskom studiju iz književnosti i pored toga se ozbiljno bavite muzikom. Na koji način Vi povezujete ove dvije oblasti?

Lejla: Doktorska teza na kojoj već nekoliko godina radim je: «Mogućnost nove cjelovitosti kroz komparativnu estetiku: čitanje muzike – slušanje književnosti». Kroz komparativni odnos, istražujem dodirne tačke između dvije vrste umjetnosti (između jazza i romana i poezije 20. i 21. stoljeća) koje se realiziraju na više nivoa: u filozofskom smislu, u kontekstu forme, ali i stremljenja epohe.

Naime, s dvadesetim stoljećem događa se otklon od pozitivističkog i formalističkog pristupa umjetničkom djelu, dok se simultano otvaraju nove mogućnosti koje dopuštaju da se na dubinskom nivou uhvati zajednička nit između dva umjetnička djela, iako su realizirana u dva različita medija. Samo neki od primjera iz književnosti su: romani Tvrtka Kulenovića, Jeana Paula Sartrea, Harukija Murakamija itd., dok je u kontekstu muzike jedan od relevantnih primjera avangardni kompozitor Michael Mantler koji je komponirao muziku i snimio album koristeći tekst Samuela Becketta…  S obzirom na to da sam po profesiji književnica, koja uz to gaji i ljubav prema muzici, prvenstveno u jeziku nalazim tačke susreta između dvije vrste umjetnosti. S druge strane, muzička saradnja s ocem mi pomaže da budem ‘unutra’ i u muzičkom smislu, da shvatim kako se realizira harmonija, šta je muzička forma…

 Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu gdje predajete, organizirali ste prvi jazz koncert pa nas zanima zašto se jedan takav događaj nije održao ranije?

Sinan: Navedeni koncert nisam organizirao ja, već dekan Muzičke akademije u Sarajevu, dr. Senad Kazić. O tome kako se jazz koncert treba napraviti govorilo se od prve godine mog rada na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, od čega je prošla skoro decenija. Nažalost, stjecajem okolnosti i ne mojom odlukom, koncert se nije desio ranije. U tom periodu, radio sam s mnogo talentiranih studenata koji su već danas napravili ozbiljne karijere u jazzu, širom svijeta. Žao mi je što oni nisu bili dio ovog historijskog koncerta. I pokraj svega navedenog, prvi jazz koncert u historiji Muzičke akademije bio je izvanredan, sačinjen od jake generacije mladih jazz instrumentalista, na šta sam posebno ponosan. Na koncertu su nastupili: Zlatan Božuta Trio, Haris Kartal Trio, Ariana Piknjač Quartet, Lejla Nurković Quartet, Šejla Grgić  Quartet, Dario Kos Quartet, Selma Droce & Dinko Šimunović, Vedran Vujica – solo gitara, Jasmin Avdagić i Davor Maraus – u sklopu ritam sekcije većine formacija. Nadam se da će ovaj koncert, značajan i za Muzičku akademiju, dokumentirali u vidu nosača zvuka. Nakon prvog koncerta, desila su se još tri, tako da Jazz Combo Band Muzičke akademije broji već 4 koncertne aktivnosti. Pokraj dva koncerta na Muzičkoj akademiji tu su i dva koncerta u sklopu različitih festivala: FUU – Festival Ulične umjetnosti Sarajevo i White Field Jazz Festival u Bijelom Polju. Radujemo se novim koncertnim aktivnostima.

 Šta bi jedan muzičar koji ima zaista raznoliko i višedecenijsko iskustvo mogao preporučiti kao moguće rješenje da se jednoga dana malo drugačije prilazi oblicima muzike koji su zapostavljeni?

Sinan: To je veliko pitanje i zahtijeva podršku s više strana. Za početak, svako treba poći od sebe i ozbiljno pristupati radu. U tom smislu, preporučujem svakom instrumentalisti da svira s boljim od sebe da bi prije napredovao. Ja sam tu privilegiju imao u mladosti, u Prištini i uvijek ću biti zahvalan starijim kolegama koji su utjecali na mene i učili me.

 Bili ste dio neponovljivih „Indexa“, kakva Vas sjećanja vežu to vrijeme? Postoji li neka priča koju biste podijelili s našim čitateljima?

Sinan: Indexi su neponovljivi, to je jedan od najljepših perioda u mom životu. S obzirom na to da sam volio Indexe i prije nego sam ih upoznao, da sam uživao u njihovoj muzici kao dječak, meni je bilo ispunjenje snova postati dio te ekipe. Posebno, jer su mi dali i prostor da se izrazim kao muzičar i autor i djelujem na zvuk  banda. To je za mene predstavljalo potvrdu da sam na pravom putu, u muzičkom smislu, i da tek predstoje nove stvari.

Koja su to sjećanja koja Lejlu vežu za to „zlatno doba“?

Lejla: Prve faze se ne sjećam, jer nisam bila rođena. U drugoj fazi je bilo dosta zanimljivih situacija. Skoro svaki put kad bi se Indexi vratili s turneje, došli bi kod nas kući na piće. Onda bih ja molila mamu da me pusti da napravim kafu. Mogu slobodno reći da sam na članovima Indexa naučila kuhati kafu. Pokojni Davor me je zvao ‘lafice’ i čak mi je osigurao propusnicu za teretanu u Fisu, iako mi je bilo 10 – 11 godina. Otišla sam na jedan trening. Pokojni Bodo mi je govorio da čitam knjige u svakoj prilici: u tramvaju, u komercijali, na pauzi… i onda bi izvadio knjižicu iz džepa svoje jakne da navedenu tezu potkrijepi dokazima. To su bili pravi ljudi.

 Kakva je budućnost jazz muzike u BiH?

Sinan: Moji studenti su već budućnost jazz muzike u BiH. Ja ih često nazivam ‘čuvarima jazza’, jer prepoznajem u njima iskrenu ljubav prema jazzu, ali i veliki potencijal. Iskreno se nadam da će naši napori biti podržani sistemski i da će ovi talentirani, vrijedni, uspješni mladi ljudi dobiti mogućnost da žive od svog rada. Onda će i jazz imati svijetlu budućnost. Kako god, nema odustajanja od jazza.

Lejla: Jazz je neophodan savremenom svijetu, pa tako i našem društvu, jer uči o stvarnim vrijednostima, otkriva tajnu slobode koja se uvijek realizira unutar određenih pravila igre. Jazz je univerzalan jezik, jer briše granice između nacija, rasa, kontinenata dok simultano slika bogatstvo različitosti i predstavlja svojevrsni melting pot. Jazz može naučiti  bosanskohercegovačko društvo kako osvojiti slobodu i kako je njegovati. S obzirom na to da u našem društvu postoje ljudi koji su svoje živote beskompromisno posvetili jazzu (primjer je moj otac), s obzirom na to da postoje mladi, obrazovani ljudi u čijim očima također gori jaka iskra i ljubav prema jazzu… moram zaključiti da nas čeka još dosta dobre muzike.

Na šta ste u životu najponosniji?

Sinan: Na svoju porodicu, na svoje roditelje, na kćerku koja se bori i trudi da završi doktorski studij u jednoj specifičnoj oblasti koju do sada niko u svijetu nije na takav način tematski obradio i iskreno mislim da će njena knjiga biti od pomoći svjetskim jazz muzičarima. Također, ponosan sam na svoje studente, ali i na svoj dugogodišnji, krvavi rad.

Lejla: Ponosna sam na privilegiju da učim od velikih stručnjaka i ljudi, kao što su moji profesori: Tvrtko Kulenović, Hanifa Kapidžić – Osmanagić, Edin Pobrić, Muhamed Dželilović, Sulejman Bosto…, na svoje roditelje koji su mi ugradili etičke vrijednosti i snagu na osnovu koje koračam kroz život, kao i na sve ljude koji vlastitim primjerom pomjeraju granice i podsjećaju nas na suštinske vrijednosti. Ponosna sam i na sebe.