Pola sata nakon slijetanja avionom – upala uha i vilice; 48 sati kasnije – stravična alergijska reakcija na sunce, izgledala sam doslovno kao križanac zvonara crkve Notre Dame i nečega što je netom ispuzalo ispod kamena; 72 sata kasnije – trovanje. Od 12 mogućih, otprilike osam dana sam provela u različitim ambulantama, hitnim službama, apotekama koje čudno mirišu i ne djeluju posve legalno

 Piše: Najra Krvavac

Evo sami smo ovdje i možete mi se otvoriti. Ono kad jednom rukom slikate zalazak sunca na plaži u Zaostrogu, možete li mi se zakleti da vam ona druga ruka nije u, štajaznam, oblogama protiv opekotina? I da niste navukli grlobolju s tih istih, pažljivo pedikiranih nogu koje fotkate za Instagram?

Pitam ovo jer ga nekoliko puta umalo nisam preživjela. Sjedim, pijem kafu, prebirem po internetu i nešto mi se čini da nisam jedina.

Sav normalan svijet, kada planira godišnji odmor, prvo provjeri gdje su i koliko su udaljeni plaža, restoran, shopping centar ili, recimo, trail staze. Kako je kod mene malo toga istinski normalno, prvo provjerim koliko je od rezerviranog smještaja udaljena prva ambulanta, hitna pomoć i apoteka. Ozbiljno. Kad kažem „razboljela sam se na godišnjem“, vjerujte mi na riječ da ne mislim na nešto tipa procurio mi nos ili me zaboljelo grlo. Ma ne, ja pucam više, dalje, jače! Uvertira je uvijek ista: one sekunde kada prestanem raditi i krenem na put, jer obično jednom rukom dovršavam posao a drugom uzimam kofer, eto i problema.

Uzmimo prošlo ljeto, tada sam dobila gadnu upalu bubrega. Zanimljiv detalj je što se, tehnički, nisam razboljela na godišnjem. Imajući (više nego) dovoljno iskustva, odlučila sam da prestanem raditi sedam dana prije putovanja na jedan otok. Istog dana kada sam postavila automatski odgovor na elektronsku poštu da me nema i neće me biti narednih 20-ak dana – puf, temperatura. Četrdeset jedan. Godinu dana ranije – pijelonefritis. Više vremena sam provela u ambulanti nego na plaži. Jedna trećina tog vremena je, istini za volju, otišla na objašnjavanje lokalnoj doktorici kako funkcionira putno zdravstveno osiguranje (ispravno ste, držim, pretpostavili da bez ovog osiguranja ne idem ni na vikend na Boračko jezero). Skoro sam sigurna da osiguravajuće kuće za mene imaju posebne tarife i da jedni drugima šalju upozorenja tipa: „Ta i ta, NE OSIGURAVATI bez velike potrebe!“. Ali o tome ćemo drugi put.

Pa onda 2014., super zanimljiva godina na egzotičnoj lokaciji. I kolosalno razbolijevanje.

Redom: pola sata nakon slijetanja avionom – upala uha i vilice; 48 sati kasnije – stravična alergijska reakcija na sunce, izgledala sam doslovno kao križanac zvonara crkve Notre Dame i nečega što je netom ispuzalo ispod kamena; 72 sata kasnije – trovanje. Od 12 mogućih, otprilike osam dana sam provela u različitim ambulantama, hitnim službama, apotekama koje čudno mirišu i ne djeluju posve legalno. I s doktorima. Jedan od njih, simpatičan Arapin okruglih očiju, se i danas tu i tamo javlja. Valjda da provjeri jesam li preživjela. Vjerovatno mu onomad nije izgledalo kao da hoću.

Jedna prijateljica je farmaceutkinja, a druga se dovoljno dugo bavi zdravstvom i medicinom općenito da je postala vrsna dijagnostičarka-amater (ova kovanica mi je sad pala na pamet, baš nešto razmišljam kako zvuči malo oksimoronski, ali je istina). Njih dvije su mi obavezno na vrhu liste poziva kada krećem na G.O.. Znam ja, a znaju i one, da ću ih zvati u prosjeku masu puta dnevno, svih dana odmora.

Ali ove godine sam mudrija. Valjda što sam starija, kažu ide jedno s drugim, mada to i nisam nešto posebno primijetila, bar do sada. Dakle, shvatila sam da moj organizam samo čeka da popusti ta ogromna količina stresa. Tačno ga zamišljam kako sijevne malim, zluradim organizamskim očicama, digne kažiprst u zrak i sa snažnim hercegovačkim naglaskom (ne pitajte me zašto baš hercegovački, rekla sam već da je malo šta kod mene uobičajeno) usklikne: «Aha! Bola’ bola’, tu sam te čekao!» I udri. E nećeš ove godine, organizme majčin sine (mislim se ja, sa sve sarajevskim akcentom)!

Pa sam prvo, već početkom ljeta, otišla malo na planinu. Pa s planine malo na more. Pa s mora opet malo na planinu. Pa s planine… OK, shvatili se. Između toga sam radila, jer i tu planinu i to more mora neko da plati, je li, ali sam postepeno smanjivala količinu stresa, iz svih izvora. Recimo, još od kasnog proljeća ne otvaram portale. Najsloženije štivo u prošlom mjesecu mi je bio članak o tome kako su obožavateljice plakale kad se Bali-beg oženio. Slušam Despacito čim se probudim, grlom-nosom pjevajući onih šest riječi koje razaznajem, a Eda Sheerana puštam bar 2x dnevno.

I upalilo je!

Ovo vam, hvala na pitanju, pišem zdrava, vesela i čila, između još jednog silaska s planine i sljedećeg spuštanja na more. Da ni organizam ni zlo ne čuju, ali evo još me nije ni žacnulo, kamo li žignulo. S one dvije prijateljice se ni jednom nisam čula. Zapravo, nisam sigurna ni da smo više prijateljice.

Htjedoh reći: ne čekajte da se oslobodite stresa tek na godišnjem. Nego fino smjesta ugasite portal(e), upalite i pojačajte neki ljetni drmoguz besmislenog teksta (favorito, favorito!) i stavite masku na lice. Ionako je, nakon ovog teksta, posljednja korica magazina, hajde fino i njega sad zatvorite. Mislite neke lijepe misli. Ili, još bolje: povremeno ne mislite nikako.

Vjerujte mi na riječ, probala sam: bit ćete zdraviji.