Četrdesete su, kaže naša sagovornica, najbolje godine njenog života. Razloga da bude nezadovoljna nema. Kompanija „JUNUZOVIĆ-Kopex“ koju je osnovala sa suprugom, prošle godine obilježila je 20 godina postojanja i jedna je od najuspješnijih firmi u našoj zemlji, ali i šire. Osim toga, Dinka, kako je zovu svi koji je poznaju, odličan je poslodavac, ali i ponosna mama troje djece koju je izvela na pravi put i koji već preuzimaju posao svojih roditelja. Ovo je njena priča

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović

Foto: Edvin Kalić

Kompanija „JUNUZOVIĆ-Kopex“, osnovana kao građevinska firma 1996. godine, koja je potom svoju djelatnost preusmjerila na proizvodnju, promet roba i usluga, uvoz i izvoz i veleprodaju nafte i naftnih derivata, danas je sinonim za uspjeh, te pozitivan primjer progresivnog razvoja porodičnog posla. Sjedište kompanije smješteno je u Lukavcu pored Tuzle. U upravnoj zgradi u kojoj radno vrijeme počinje u sedam ujutro, a završava u tri popodne, zaposleno je blizu stotinu osoba.

Ljubazna djevojka na recepciji dočekat će vas sa širokim osmijehom na licu, a pažnju će vam sigurno skrenuti i ukusno uređeni prostor.  Kancelarije broje po nekoliko uposlenika, umjesto zidova su stakla, pa se prostor doima još većim, a simbolični citati najvećih svjetskih filozofa i učenjaka poput Kanta ili Cicerona, ispisani su na zidu u dugom holu. Mudre izreke svakodnevna su motivacija i inspiracija za rad, ali i ono puno važnije: učenje. Jer, to upravo jeste cilj našeg domaćina: omogućiti adekvatne edukacije uposlenicima i njihovo lično i profesionalno napredovanje.

Spremna za snimanje i više nego raspoložena da s nama podijeli svoju priču o uspjehu, dočekala nas je Selvedina Babić-Junuzović, finansijska i marketing direktorica ove domaće kompanije. Sa suprugom Amirom firmu je osnovala još 1996. godine i od tada nizali su se posao za poslom.  Porodičnu harmoniju prenijeli su u poslovno okruženje, a danas je, kaže, došlo vrijeme da posao pređe na mlađe i inovativnije, njihovu djecu, sinove Semira, Emira i kćerku Almu koja još pohađa srednju školu. No, da krenemo od početka….

Vaša kompanija jedna je od najuspješnijih u našoj zemlji. Kako je tekao Vaš put do uspjeha?

– Odmah poslije rata smo osnovali firmu. Prošle godine obilježili smo 20 uspješnih godina.  Nekako, kao da smo stavili tačku na jedan period života, a kao da je počeo drugi. Dvadeset godina smo kompaniju razvijali Amir, moj suprug, i ja. Eh, sada su na red došla naša djeca i to postaje jedna druga priča. Dolazi period tranzicije. Kada su porodične fime u pitanju, prije ili kasnije dođe vrijeme kada djeca trebaju naslijediti posao. Kad smo se registrirali 1996. godine, prvobitno smo bili registrirani kao građevinska firma za niskogradnju, za izradu putne infrastrukture. Vremenom se ta lepeza proširila, pa smo se isprofilirali u prodaji nafte, naftnih derivata i postali smo glavni uvoznici nafte. Radimo veleprodaju nafte i naftnih derivata za Željeznicu, Elektroprivredu, rudnike. Sve se dešavalo spontano. A prije tri godine kupili smo GIPS (Gradski i prigradski saobraćaj Tuzla), te Litvatrans (Banovići) i tako proširili lepezu našeg djelovanja.

Što će reći da uz uposlene u upravnoj zgradi, brojite još uposlenika?

– U upravnoj zgradi „JUNUZOVIĆ-Kopex“,  ima stotinu uposlenih, a vezana lica tj. gradski i prigradski saobraćaj, imaju još 500 uposlenih.

 Kada govorimo o javnom gradskom prevozu, prvi ste u BiH koji ste uveli tzv. Eco autobuse. Šta to znači?

  • Prije dvije godine smo krenuli s tim projektom. Tako je Tuzla bila prva u BiH koja je imala te autobuse. Danas, u gradskom i prigradskom saobraćaju osamdeset posto autobusa vozi na prirodni plin. To su autobusi koji nimalo ne ispuštaju CO2, uopće nema zagađenja. Tuzla je puno dobila od korištenja ovakvih autobusa. I Sarajevo je već kupilo neke autobuse od nas jer u Reljevu imamo svoju punionicu. Svi koji pređu na takvu vrstu goriva kod nas mogu puniti autobuse, a u dogledno vrijeme i automobile.

 Kako uopće dolazite na ideju za takve poslove?

  • Za pronalaženje novih poslova i ulaganja brine se moj suprug. Sve ideje polaze uglavnom od njega, a realiziramo ih zajedno. Analiziramo koliko su novi projekti isplativi, koliko će nam oduzeti vremena i hoće li nam donijeti profit i benefit.

Dvadeset godina nije uopće malo. Kada se osvrnete iza sebe, koliko su te godine bile teške?

  • Nije nam bilo teško, jer smo sve zajedno radili. Kada me pitaju u čemu je tajna našeg uspjeha, kažem da je tajna u partnerstvu, bračnom i poslovnom, dogovorima, zajedničkom radu.

Postoje žene koje kažu kako nikada ne bi mogle raditi sa svojim suprugom. To kod vas nije slučaj?

– Sve je navika. U startu podijeliš poslove, odmah se vidi ko je u čemu dobar. Sada nam se pridružuju i djeca. Najstariji sin Semir završio je ekonomski fakultet u Beču i on u posao donosi nove ideje koje je naučio na Zapadu. A Amir i ja smo oduvijek sve zajedno radili. U svom našem poslu, othranili smo i troje djece. Semir (24) i Emir (22) su rođeni u ratu, a Alma (16) je rođena 2001. godine.

Ako zanemarimo posao, jesu li Vaš najveći uspjeh djeca?

– Naravno. Najvažnije mi je da djeca imaju kućni odgoj i uvijek sam o tome vodila računa. Kada su dobro odgojeni, sve ostalo je nadogradnja: škola, fakultet. Vjerujem da sam ih uspjela naučiti pravim vrijednostima. Moja djeca žive naš porodični posao, redovno dolaze na posao, nisam ih ničim razmazila u tom smislu. S obzirom na vrijeme u kojem živimo i čemu su sve izložena, mislim da sam ih uspjela dobro vaspitati i izvesti na pravi put.

 Uglavnom zapošljavate žene. Je li lakše raditi sa ženama ili s muškarcima?

– Meni je lakše raditi sa ženama. Ako imamo raspisanu neku poziciju koju bi mogla obavljati žena, prije ću primiti ženu nego muškarca. Mislim da su žene odgovornije i da su posvećenije poslu. Takva su moja iskustva. Ima nekih pozicija na koju ne mogu primiti ženu kao što je automehaničar. Ali svakako vrijedi spomenuti da imamo ženu vozača autobusa, koja već dugo radi za nas. Jedina je žena koja vozi autobus u BiH. Tako da su žene u mom timu moja desna ruka. Neke žene za mene rade duže od 10 godina. Odavde su se udale, otišle na porodiljsko bolovanje i vratile, nastavile karijeru. Ne pada mi na pamet da nekoga na razgovoru za posao pitam je li se udala i misli li ići na trudničko. Jer, u firmi uvijek moraš imati nekoga ko radnika može zamijeniti, ne možeš se uvijek oslanjati na samo jednu osobu. A što je najvažnije, moj suprug i sinovi imaju isto mišljenje kao i ja.

Kad počinje Vaš radni dan i jeste li radoholičar?

– Moglo bi se reći da jesam. Ustajemo ujutro u šest, popijemo kafu, dogovaramo se šta ćemo raditi.  Amir odlazi ranije na posao, ja krećem oko pola osam. Nekad poslovni dan traje kraće, nekad duže, sve zavisi od obaveza.  Subote i nedjelje su posvećene porodici i zajedničkim trenucima.

Kako čuvate skladne međusobne odnose u kompaniji?

  • Uposlenici se srode s kompanijom i svi se zaista poštuju, a mi se trudimo da nam radnici budu zadovoljni.

Jeste li stroga šefica?

  • Nikada ne podižem ton i sve se dogovaramo.

Kojom poslovnom filozofijom se vodite?

  • Uvijek ostavljam posao da prenoći. Moj Amir zna ubrzati s nekom odlukom, ali kažem mu da sačeka da svane, pa da razmislimo o svemu. U poslu ne treba donositi prebrzo odluke.

 Koliko je faktor sreće odigrao ulogu u razvoju Vašeg posla?

– Ne bih rekla da je sreća baš nešto umiješala prste. Naša jedina sreća je što smo Amir i ja pronašli jedno drugo. I da smo se našli, ne samo kao supružnici, nego i u poslu, pa da sve vrijeme podupiremo jedno drugo. Ne bih rekla da je sreća presudan faktor. Činjenica je da čovjek baš uvijek mora raditi na sebi. Nikad nisam prestala raditi na sebi, odlazim na konferencije i seminare, volim svašta pročitati, poslušati savjete. Kako ja radim na sebi, tako i ljudima koji rade za mene govorim da uvijek treba da rade na sebi i da se nadograđuju. Šaljem ih na edukacije. Sve je do ulaganja, kako u posao, tako i u sebe. Nedavno sam čitala zapise Zuke Džumhura. Kada su ga pitali šta je čovjeku potrebno da bi bio sretan, odgovorio je: „U Bosni postoji jedna riječ, koja sve što je potrebno za sreću, stavlja u jedno, a to je rahatluk“. Može čovjek imati milione, ali ako nije rahat u duši, džaba mu sve. Ja mislim da imam rahatluk.

Ko Vam je najveći kritičar?

  • Sama sebi sam najveći kritičar. A mama mi je najbolji prijatelj. Kad god imam neki problem, odem njoj. Tako sam učila i svoju djecu. Najviše mi je drago što se ne libe ništa me pitati i pričaju baš o svemu sa mnom.

Suviše često smo spominjali Vašeg supruga Amira, da ne mogu da Vas ne pitam koliko Vaša ljubav traje?

– U braku smo 25 godina. U martu smo obilježili godišnjicu. Upoznali smo se kad sam imala 17 godina, a udala sam se tri godine kasnije. Zajedno smo prošli rat, rodili troje djece i osnovali kompaniju. Bilo je, naravno, turbulencija, ali nikada između nas dvoje. Danas je nivo tolerancije toliko nizak i zato imamo toliko razvedenih parova. Niko ništa više neće da tolerira.

Naša ekipa oduševljena je enterijerom Vaše kompanije, a saznali smo da su i to Vaše zasluge?

  • Da se ne bavim ovim čime se bavim, vjerovatno bi moje zanimanje bilo uređenje enterijera, jer mnogo volim renovirati i uređivati. Ne samo enterijer, nego i sebe. Moda je moja velika strast.

 To se da zaključiti, jer ste pomno pripremili nekoliko stylinga za snimanje.

– Poznata sam kao perfekcionista. Ako se u nešto upustim ili će biti kako treba ili neće biti nikako. A smisao za modu, ne znam otkud mi, ali u tome baš uživam. Ne volim baš strogi dress code,  volim lepršavo, casual, moderno i neobično.

 Gdje obavljate najbolji shopping?

  • Kada idem u shopping, najprije proguglam šta je moderno za sezonu, a onda otvorim svoj ormar da vidim šta već posjedujem, pa onda idem u Beč. Dok je Semir studirao, išla bih da ga obiđem i usput obavila shopping. Uvijek se najviše zadržim u parfimerijama, tu sam baš fanatik…(smijeh).

 Imate 47 godina, kakve su Vaše četrdesete?

– Ponosno nosim svoje godine. Sada sam najzadovoljnija sobom i najsretnija. Uopće me nije strah starenja i svega što dolazi.

 Je li istina da trenirate box?

-Ne bih rekla da treniram, ali idem u teretanu i, s vremena na vrijeme, odem i na box. Nastojim svaki dan, nakon posla, odraditi trening, pa dođem kući, suprug i ja sjednemo, uz čašu vina prepričavamo taj dan. To su mali rituali kojima se radujem.

Znamo da veoma volite pse i da ste imali čak šest bernskih ovčara?

  • A sada imamo četiri velika, ogromna, bernska ovčara. Oni su moja antsistres terapija. Ujutro kad ustanem, najprije ih nahranim i igram se s

Biste li danas mogli svoj život zamisliti negdje drugo, osim u BiH?

  • Nikada i nigdje. Moj Semir dok je studirao u Beču, nisam mogla zamisliti da on tamo ostane živjeti. Iako ga nikada nisam u tome sputavala. Da je želio ostati, dozvolila bih mu. Ali on je izrazio želju da se vrati i počne raditi s nama.

Kada je budućnost kompanije u pitanju, šta je sljedeće?

– Fokusirali smo se na prirodni plin, kupili smo eco autobuse i idemo raditi za industrijske potrošače. Naši planovi su da za njih prodajemo i distribuiramo prirodni plin, jer ne zagađuje okolinu. To je na Zapadu uveliko zaživjelo, ali kod nas još nije. Kod nas se na pumpama još ne prodaje prirodni plin, a u tome je sigurno budućnost.

 Fondacija „Junuzović“

 – Osnivanje fondacije zapravo je bila ideja moje djece. Kad su mi to tek predložili, pomislila sam kako za to nemamo vremena. Međutim, počeli smo intenzivnije razmišljati i Fondaciju smo registrirali u februaru. Dobijali smo razne zahtjeve za pomoć poput opremanja informatičkog kabineta za školu, pomaganja domu za djecu bez roditeljskog staranja. Ali,  kad sam prvi put otišla u Roditeljsku kuću gdje je bila humanitarna izložba, vratila sam se i rekla da tu trebamo usmjeriti naše snage. Otišla sam na sastanak, stavila se na raspolaganje i sudjelovala na nedavno održanoj humanitarnoj večeri u Sarajevu. Naša saradnja neće se na tome završiti nego će ići i dalje, iako mi imamo namjeru u dogledno vrijeme, možda čak i ove godine da objavimo konkurs za stipendiranje učenika – poručuje naša sagovornica.