Predrasude o životu žena u Saudijskoj Arabiji velike se i često nemaju mnogo veze s istinom. U serijalu priča, naša dopisnica pokušat će ih razbiti, te život ljepšeg spola u ovoj bogatoj, ali i zemlji s najstrožim šerijatskim zakonom, predstaviti onako kako ga je ona, posjećujući ovu zemlju u više navrata, vidjela i doživjela

Piše: Alisa Zejnilović

Tokom jedne posjete Saudijskoj Arabiji prijateljica me je upitala je li još u Bosni traje rat. Smiješno, pomislih, pa rat se završio prije više od 20 godina! Međutim, ovo pitanje potaklo me na razmišljanje. Vijest koju čujemo izdaleka, i koja na nas ne utječe, urežemo u pamćenje i ona nas prati godinama, ne osvrćući se na bilo kakve promjene. Ta ružna navika me je primorala da mislim o Saudijskoj Arabiji kao o zemlji u zastoju, dok nisam dobila priliku da vidim taj svijet izbliza.

S druge tačke gledišta jasno se vidjelo da je Saudijska Arabija počela pratiti trendove Zapada i da su već mnogi zakoni i pravila ukinuti. Recesija je prvi put donijela dobro natjeravši ovu kraljevinu da otvori vrata, da žene izađu iz sjene i da ih svijet napokon vidi u punom sjaju. Možda je to mali korak za čovječanstvo, ali je uistinu veliki za ovu kraljevinu. Ono što je još jučer bilo nemoguće danas je postalo sve češća pojava.

Saudijska Arabija je poznata kao jedna od najreligioznijih i patrijarhalnih zemalja na svijetu i kao zemlja gdje se već stoljećima nameću različite restrikcije ženama. Međutim koliko te zabrane zaista ograničavaju relativno je pitanje. Kao djevojka sa Zapada vjerovala sam da je njihov pristup potpuno pogrešan. Istina je zapravo da svako društvo ima svoj jedinstveni sistem i svako društvo misli da je njihov sistem pravilan.

 

„Žene ne mogu voziti“ najčešća je rečenica koja se veže s pomenom Saudijske Arabije. Predrasuda o kojoj bruji čitav svijet dovela nas je do toga da zatvaramo oči i prekrivamo uši rukama, da ne čujemo i ne vidimo ostatak priče koja se krije iza ove zabrane. Mišljenje mnogih ljudi ukazuje na to da je Saudijkama sloboda kretanja potpuno ograničena, međutim činjenice dokazuju potpunu suprotnost. Ono što se nerijetko prešućuje je da svaka porodica ima svog personalnog vozača, dostupnog u svako doba dana i noći. Na našim prostorima imati personalnog vozača smatra se luksuz, međutim u ovom kraljevstvu to je potpuno normalna pojava. Biti tretirana poput dame na ovakav način nikad ne izlazi iz mode. Međutim to nije jedina prednost, vjerujem da ste i sami iskusili neugodnost u saobraćaju. Ponekad se čini da odlazak automobilom na posao ili u grad je apsurdan. Uz visoke cijene parkinga, goriva i nesnošljive gužve ponekad i sami izbjegavamo korištenje vlastitog automobila.

Tokom istraživanja naišla sam na interesantnu informaciju o kojoj se malo priča i o kojoj se malo zna: svaka Saudijka mora imati svog „čuvara“ – mahrama. Žena mora imati dopuštenje od oca, muža ili brata da bi mogla da putuje ili čak da izlazi. Na samom početku bila sam zatečena ovom informacijom, kakav apsurd! Zar odrasla žena da traži dopuštenje?  Iako je ovo pravilo nedavno ukinuto, zaintrigirana ovom činjenicom nastavila sam se raspitivati i istraživati. I napokon, našla sam poveznicu. Iako se žene sa Zapada već godinama bore za jednakost i samostalnost i dalje težimo da pored sebe imamo „čuvara“. Osobu da nas štiti, osobu koja će da brine o nama, i ma koliko uspijevale da budemo samostalne, svako treba osobu koja će biti tu kada je potrebno. Jedina razlika između „nas“ i „njih“ jeste da smo mi same izabrale.

Tokom istraživanja naišla sam na interesantnu informaciju o kojoj se malo priča i o kojoj se malo zna: svaka Saudijka mora imati svog „čuvara“ – mahrama. Žena mora imati dopuštenje od oca, muža ili brata da bi mogla da putuje ili čak da izlazi. Na samom početku bila sam zatečena ovom informacijom, kakav apsurd! Zar odrasla žena da traži dopuštenje?