Nije samo Sarajevo spoj Istoka i Zapada, mjesto gdje su se sudarale različite civilizacije i ostavljale svoje tragove. U svakom dijelu Jordana našla sam isti spoj. Sa sigurnošću mogu da kažem:  „Jordan je uzeo dio mog srca“, podijelila je s nama svoje impresije o ovoj arapskoj zemlji Sarajka Borjana Mumin, zamjenica direktora u firmi Ortopedija International d.o.O.

Tekst i foto: Borjana Mumin

Najprije ću da se zahvalim Kosti, Nikši i Bojani. Bez njih ne znam kada bih i da li bih uspjela da uvrstim Jordan u mapu država s kojima sam se upoznala lično.

Želja da posjetim Petru oduvijek je postojala, jer sam opčinjena starim civilizacijama. Kako to obično biva, kada nešto jako želiš, želje se i ispunjavaju. Meni barem, uglavnom da.

I krenula sam u šesnaestodnevno putešestvije Jordanom. Maj se pokazao kao odličan termin za putovanje, jer dovoljno je toplo, ponekad i vruće, ali sam izbjegla nesnosne vrućine.

Za putovanje Jordanom koristila sam rent-a-car i taxi. Oba prevozna sredstva su ili jeftinija ili su cijene iste kao u BiH. Rent-a-car je oko 35 JD (1 JD= 2,5 KM). Gradskog prevoza nemaju ili je vrlo nedostupan turistima, a i sami Jordanci se uglavnom voze taxijem. Vozeći se kroz Jordan, nailazila sam na mnoge policijske i vojne patrole i svi su uglavnom vrlo blagonakloni prema turistima. Putevi su im odlični, a s kraja na kraj države, može ste stići za pet sati vožnje.

Prva i polazna tačka za sve ostale je, naravno, glavni grad…

 Amman

 

Nepregledan, bijel, brdovit, jedan od najstarijih nastanjenih gradova na svijetu. Sve je vrlo slično, a opet i različito. Prepoznaju se noviji i stariji dijelovi grada, moderna gradnja i stare kamene bijele kuće, dijelovi gdje žive siromašni i bogati. Centar grada nije nalik niti jednom drugom centru grada. Da mi nisu rekli da sam tu,  to nikada ne bih prepoznala. Rainbow street je ulica u centru u kojoj je život. Niz kafića, prodavnica, restorana, uličnih prodavača svega i svačega. Tu sam pojela najbolji sadoled od tamne čokolade u svom životu. Tu sam u prodavnici suvenira pronašla i krst iz Međugorja.

U srcu grada, na najvišem brdu, nalazi se Citadela. Prostor nastanjen od bronzanog doba. Ulaz se plaća 3 JD. Bilo mi je potrebno oko dva sata da sve obiđem.  Najimpresivniji su ostaci Herkulovog hrama, kao i Ummayad palate. U okviru Citadele je i muzej, koji svakako nije veliki i grandiozan kao većina muzeja koje sam do sada posjetila, ali se u zbirci koja se tamo nalazi može pronaći mnogo toga s čim sam se prvi put u životu susrela licem u lice. Bočice za skupljanje suza, sjekire iz kamenog doba… U podnožju Citadele je veliki Rimski amfiteatar, također s pripadajućim muzejem. Muzej je interaktivan, skroman i lijep. Ulaz je 2 JD. U međuvremenu sam uživala u lutanjima živopisnim ulicama Ammana i u posmatranju života koji se odvijao oko mene. Za kraj priče o Ammanu ću podijeliti s vama svoj FB status napisan upravo tamo: „Posmatrajući, svako večer s terase, zmajeve koji lelujaju iznad Ammana,'Lovac na zmajeve’ dobiva sasvim novu dimenziju…“

 Jerash

Najbolje očuvani Rimski grad na svijetu, nakon italijanskih. Nalazi se na sjeveru Jordana, prema granici sa Sirijom, na sat vremena vožnje od Ammana, a ulaz je 10 JD. Riječi su nedovoljne da bi se opisalo ovo mjesto. Nepregledni ostaci velelepnog rimskog grada. Brojni hramovi, teatri, kupatila, fontane, gradski zidovi s ulaznim kapijama, trgovi i raskrsnice. Vidjela sam oko sebe život Rimljana, rimsku vojsku koja maršira kamenom popločanim ulicama. Da, to je ta slika, to je taj film. Ako se zaputite u Jordan, nemojte zaobići  Jerash. Četiri do pet sati, koliko je potrebno da sve vidite, bila sam u skroz drugom filmu i drugom vremenu.

 Madaba

Mali grad, nadomak Ammana. Grad mozaika. Priča se da skoro ispod svake kuće u Madabi još uvijek može da se nađe neki od vizantijskih mozaika. Brojni pronađeni mozaici su izmješteni u muzej. Historija Madabe datira još od 1300. godine PNE. Natabejci, Rimljani, Vizantijci… svi su bili ovdje i ostavili dio svoje kulture. Grad je potpuno nestao 747. godine nakon razarajućeg zemljotresa, a pronađen je tek 1880. godine kada je grupa Hrišćana odlučila da svoj novi život započne baš na tom mjestu. Najveća atrakcija u Madabi nalazi se u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, rađena u mozaiku, Mapa Madabe koja prikazuje cijeli region od Jordana i Palestine, pa do Egipta. Meni su još veoma zanimljivi bili podzemni hodnici u katoličkoj crkvi, s veoma niskim stropovima. Tu se nalazi bunar iz koga se i danas može piti voda, ali i mnogi drugi ostaci raznih civilizacija. Oduševilo me je u što u Madabi i danas postoji škola mozaika, koju pohađa mnogo mladih osoba. Ući se može bez problema i izgleda zaista prekrasno.  Ulice su veoma živopisne, s mnogo prodavnica i restorana, ja sam uživala u usputnim razgovorima s lokalnim stanovništvom koje je veoma ljubazno i gostoprimljivo.

 Mrtvo more

Na prvi pogled obično more. Dio zanimljivosti donosi činjenica da leži na granici Jordana i Izraela, da s jedne gledaš obalu druge države. U današnje vrijeme, raznih političkih i nacionalnih razmirica, komad uzbudljivosti leži u samom gledanju na drugu obalu.

Ulaz se, naravno, plaća, kao i sve u ovoj državi, 12 JD za ulazak na plažu bez bazena i 20 JD ako želite i bazen. Meni, naravno, pored mora nije trebao bazen. Ma koliko da su mi pričali i ma koliko da su me pripremali na dodir s vodom iz mrtvog mora, nisu me mogli pripremiti. Da bih došla do dublje vode, morala sam da hodam po naslagama soli, jer drugačijeg prilaza nema. E tu morate paziti da vas kristal soli ne ogrebe, jer peče nevjerovatno. U moru je moguće samo plutati, plivati nikako, ali je osjećaj nakon izlaska nevjerovatan. Kao da sam bila potopljena u ulje i izašla napolje sva masna. Kada pažljivo obratiš pažnju, naravno da nema ni traga od bilo kakve masnoće.

 Aquaba

Tu sam se smjestila, kako bih obilazila južni dio Jordana. Aqaba je smještena na obalama crvenog mora i veoma je važan faktor u ekonomskom i turističkom životu Jordana. Cijene u Aqabi su bez poreza, tako da je sve osjetno jeftinije nego u ostatku države, osim ulaska na plažu koji se plaća od 10 do 20 JD. Grad je veoma zanimljiv i život u njemu se doima opuštenim. Na ulicama sam nailazila na grupe muškaraca koji plešu i pjevaju, koncerte na otvorenom, plaže su im navečer pretvorene u mjesta za druženje, gdje se sjedi u velikim društvima. Kako je moj dolazak u Aqabu bio dva dana pred početak Ramazana, ulice, terase… sve je bilo okićeno i podsjećalo me na Novu Godinu.  Iz Aqabe se navečer vide svjetla Izraela, Egipta, Saudijske Arabije, vjerujte mi, osjećaj je nestvaran. Život jeste lijep!

Novo“ svjetsko čudo – Petra

Glavni grad, za mene još uvijek jako misterioznih, Natabejaca. Ma koliko puta vidjela slike Petre, prvi susret „oči u oči“ ne može proći bez istinski glasnog „WOW“ . Wow – konačno sam tu; ispunjena mi je želja; ama kako su ovo napravili; ko su bili ovi ljudi; bilo je to wow s mnogo značenja. Klanac kojim se ide pješke, na magarcima, konjima ili kamilama, me je lagano uvodio u ono što me čeka nakon dva kilometra šetnje. Crvene stijene, prošarane mnogim nijansama su svuda oko mene, nebo vidim tek ako visoko podignem glavu.  S lijeve i desne strane povremeno se ukažu ljudskim rukama građeni zidovi i ploče, kažu vodovod. Teško je zamisliti postojanje vode u toj planini bez vegetacije, a još teže da je neko uspio i vodovod da napravi. I onda je uslijedio susret s najslikanijom građevinom u Petri, provirila je između zidova uskog klanca, Al Khazna, oličenje genijalnosti natabejskih inžinjera. Da li su ti ljudi zaista bili s ove planete?! Al Khazna je isklesana u 1. stoljeću p.n.e. i nikada sa sigurnošću nije utvrđeno čemu je zaista služila ili šta je predstavljala, dok neki tvrde da je bila hram, drugi misle da je služila za čuvanje dokumenata. Mnogo je građevina koje oduzimaju dah, brojne isklesane grobnice, palate, hramovi, teatar, crkve i kao šlag na torti manastir. Do manastira se dolazi nakon što savladate više od 800 stepenica, kratkih, dugih, visokih, niskih.  Ne mogu reći da nije naporno, ali uz hladnu vodu ,koja se prodaje na mnogo mjesta, i nekoliko pauza, sve je neuporedivo lakše. Pri pogledu na Manastir, zaboravila sam i stepenice i vrućinu. Uklesan u stijenama, po ugledu na Al Khaznu, stoji sam na vrhu planine i čuva ko zna kakve tajne. Po meni, najimpozantnija građevina Petre i Natabejaca. U smiraju dana, osjećam čudno poštovanje prema ovome starom narodu.

Preko puta Manastira se, vjerovali ili ne, nalazi ugostiteljski objekt. Iskoristila sam priliku da zauzmem stol sa prekrasnim pogledom na Manastir i popijem limunadu koja je mješavina limuna, mente i izlomljenog leda. Vrhunski okus uz vrhunski pogled. Imaju i Wi-fi, možete da nazovete nekoga i da podijelite ljepotu doživljaja. Ja jesam.

Inače svuda po Petri možete vidjeti restorane, kafiće, prodavnice suvenira. Ne mogu reći da mi se dopalo, ali mogu reći da se pokazalo korisnim. Petra je velika, zahtijeva višesatni ili višednevni obilazak. U zavisnosti od toga se kreće i cijena ulaznice. Karta za jedan dan je 50 JD, dva dana 55 JD i tri dana 60 JD. Ja sam bila jedan dan, ali ću iskreno reći, trebala sam planirati tri dana i voljela bih da mi je to neko rekao prije odlaska. Kako biste pregledali sve, bez žurbe, s vremenom da istinski uživate u onome ispred vas, obišli Petru i noću, prošetali „Putevima Indiana Jonesa“,  treba vam tri dana.

Wadi Rum…

…ili Dolina Mjeseca. Pustinja na jugu Jordana, uz samu granicu sa Saudijskom Arabijom. Ogromno područje s mnogo uskih klanaca, vrtoglavih litica, pećina, postojbina ljudskog roda već 12.000 godina.  Kako mi rekoše, noćenje u nekom od brojnih kampova je obavezno, pa tako i uradih. Bait Ali je ime kampa u koji sam se smjestila i zaista sam bila prijatno iznenađena. U podnožju jednog od stjenovitih ukrasa Wadi Ruma, smještaj u kućicama koje liče na zemunice, uz bazen i sjajno osoblje, apsolutno nisam imala na šta da se požalim. Bio je to konačno dan za odmor. Ležaljka, limunada s mentom, sunce i bazen…u sred pustinje. Nakon cjelodnevnog ljenčarenja, popodne sam krenula na safari pustinjom uz obavezno posmatranje zalaska sunca. Crveni pijesak i stijene okupane suncem u kasno popodne oduzimaju dah. Obišli smo izvor Lorensa od Arabije, beduinske kampove gdje smo pili vrlo ukusne čajeve i tako došli do vrha Jebel Khazali gdje se nalazi Khazali Siq. Procijep u brdu gdje se mogu vidjeti crteži Natabejaca. Nakon toga smo se bosi penjali po dinama i na samom kraju se smjestili na jedno od stjenovitih brda i čekali zalazak sunca. Igru sjena brda po pješčanim poljima sam posmatrala bez treptaja, da mi niti jedna sekunda ne promakne. Mislim da nije.

 Dobro je znati

Napisat ću još nekoliko napomena za sve vas koji se možda jednom zaputite u Jordan. U posljednjih nekoliko godina, postao je mnogo skuplji nego ranije. Kafa se kreće od 3 – 5 JD, ručati možete za 10-ak JD. Suveniri od 7 JD pa naviše. Veliku uštedu možete napraviti ako prije odlaska, online kupite Jordan pass, a košta 70, 75 ili 80 JD. U cijenu je uračunata viza, ali i ulaznice za mnoga mjesta u Jordanu. Spisak mjesta koja možete bez dodatnog plaćanja obići se nalazi na stranici gdje se pass kupuje. Razliku u cijeni passa pravi jedino broj ulazaka u Petru, da li želite kartu za jedan, dva ili tri dana. I ne zaboravite, zaljubljenicima u stare civilizacije i tri dana u Petri će biti malo.